U lovu ostima pod sviću najvažnije je biti na pravom terenu, imati dobro oko i istreniranu brzu ruku. U lelujavim sjenama noćnog podmorja obasjanog treperavim feralom, pogled često vara tako da se mnogo toga i ne uspije primijetiti na vrijeme, a pogotovo nešto što se i po danu uspješno skriva.
Jedan od stanovnika podmorja koji se standardno lovi ostima pod sviću je i hobotnica. Za nju uloviti često valja brzo reagirati, pogotovo ako je izvan rupe u pokretu. Ukoliko se osjeti uznemirenom i zavuče u rupu koja je u pravilu pod ovećim kamenom, tada se ostima do nje praktički ne može doći. U svakom slučaju, nakon izbačaja i pogotka, osti treba što je moguće prije početi okretati oko uzdužne osi, čime će se hobotnica najbrže odlijepiti od dna.
Sam hitac mora biti jak ali odmjeren. Silina udarca mora biti takva da probije tkivo, ali ne i toliko jaka da polomi zupce na kamenju jer je hobotnica na dnu. U trenutku kad se hobotnica nađe na ostima odvojena od dna, ne treba žuriti. Ako su osti kvalitetne, s dovoljno zarezanim i odvojenim zazupcima, hobotnica se unatoč svoj svojoj snazi i spretnosti neće uspjeti osloboditi. Jao je važno da se u izvlačenju hobotnica kracima ne približi nadohvat trupu barke. Naime, ako nije smrtno pogođena, hobotnica će se, ukoliko bude imala priliku, iznenađujućom brzinom prilijepiti za barku, nakon čega za ribolovca počinju prave muke. Osim što se u pokušajima tog odljepljivanja barka ostima uglavnom propisno izgrebe, tako zalijepljena hobotnica najčešće pokupi i dio sloja antivegetativnog premaza kojim je premazan trup barke ispod vodene linije, što poslije s nje i nije uvijek najjednostavnije ukloniti.
Isto tako, nakon što se ubaci u barku, treba voditi računa o mjestu na koje će se hobotnica spustiti. Premda je u eri led dioda i električnih ferala sve manje onih plinskih, mnogi svićari jako dobro znaju koliko teško i problematično može biti odvajanje hobotnice koja zagrli plinsku bocu. Najprikladnije ju je usmrtiti dok je još na ostima.
Jednostavan ubod između očiju i najveću hobotnicu može primiriti u vrlo kratkom vremenu.
Okretanje muje, vrećaste glave, poput rolanja čarape funkcionira smo kod manjih primjeraka možda do kilograma težine dok je s težim hobotnicama to jako teško odraditi.
A pojedini izversirani lovci na hobotnice na barci imaju u pripravi i kantu sa slatkom vodom. Naime, hobotnica uopće ne podnosi niži salinitet, tako da potopljena u slatku vodu već nakon nekoliko trenutaka ugiba.
Ukoliko se hobotnica odmah ne ubije, ona će pokušati iskoristiti i najmanju pukotinu za bijeg. Vođena nepogrešivim unutarnjim kompasom konstantno će se kretati prema rubu barke odakle će se u trenu vratiti u more. Stoga je jako praktično ulovljene hobotnice odmah pospremati u jaceru koja ima poklopac koji se može osigurati od neželjenog otvaranja ili u mrežastu vreću, također s mogućnošću čvrstog zatvaranja.
A kad se otkrije hobotnica koja je pod kamenom koja je kao takva nedostupna ostima, tada se treba izmamiti, ponajbolje uginulim rakom kojeg vezanog na uzici treba spustiti pred rupu, a što će hobotnicu sigurno natjerati na njenu, ako je ribolovac spretan, vjerojatno posljednju akciju.
