Od krivolova, preko ribarske flote, do solane
Interpretacijski centar maritimne povijesti Milne istražuje pomorsku, brodarsku, brodogradilišnu i ribarsku baštinu Milne na Braču i pred sebe stavlja nezavidan zadatak prikupljanja i obrade informacija koje polako, ali sigurno nestaju iz pamćenja, arhiva, memorije.
Da bi to spriječili, u Milni su se itekako potrudili da na jednom mjestu predstave zaista impresivnu maritimnu baštinu.
Evo nekoliko crtica iz ribarske povijesti Milne.
Pretpostavka je da doseljenici koji su krajem 16. stoljeća pristigli u Milnu nisu poznavali vještinu ribarenja te da su tadašnje otočne migracije stanovništva iz unutrašnjosti Brača bile popraćene stadima.
Moguće je bilo da je nekima to bio i prvi kontakt s morem, a naišli su na zaljev vrlo bogatog ribljeg fonda. Poznavali su soljenu, mariniranu i sušenu ribu kojom se trgovalo. Soljena plava riba bila je toliko na cijeni da su mornari na jedrenjacima mogli trgovati s jednim barilom. Ipak, za ribarenje je bilo potrebno dobaviti brod.
Marica Harašić pomaže rastirati mreže na Raciću
Milnarsko 17. stoljeće bilo je vrijeme prilagodbe novom podneblju i načinu održivosti. Uzore se moglo tražiti u Hvaru i Vrboskoj, a po brodove se išlo u Korčulu koja je sa svojim škverovima bila svojevrsna akademija brodogradnje sa šegrtima i kalafatima iz cijelog istočnog i zapadnog Jadrana.
U ovim pretpostavkama moramo preskočiti dva stoljeća jer milnarsko ribarstvo nije imalo svoju povijest ni imena, već je samo moguće pretpostaviti praksu lova, soljenja i sušenja ribe koja je brodarskim putevima bila prodavana na tržištima Sredozemlja i na samom Braču. Premda o tome nema izvješća, moguće je pretpostaviti da je ribarstvo, kome se kao daru prirode posvećivalo siromašnije stanovništvo, bilo predmet ne samo preživljavanja već i interesa i postupnog rasta brodarske trgovine.
Po analogiji s poviješću pelješkog ribarstva, brodovi za ribarenje davani su u zakup za udio u ulovu, a tržište soljene ribe bilo je veoma živo. Pojavljivali su se Grci u potrazi za kvalitetnom jadranskom plavom ribom te su je razmjenjivali na samome moru izbjegavajući davanja određena venecijanskim dukalama koje su pod sjenom venecijanskog lava propisivale svaku česticu ekonomskog života Dalmacije.
Najznamenitiji je milnarski parun 19. stoljeća Arne Harašić Jeronima koji se zbog krivolova u Korčuli našao u nevolji te je zbog dojave o dolasku bijesnih Korčulana morao bježati s dubrovačke tržnice prebacujući brodove preko pelješkog kopna. U tom trenutku obećao je sv. Nikoli – zaštitniku putnika, nejakih i pomoraca – da će mu sagraditi zavjetnu crkvu na ulazu u milnarsku luku ako spasi njega i njegovu družinu. Crkva je u Milni sagrađena 1844.
Krajem 19. stoljeća Milna je imala više od 3000 stanovnika, ali čitavu Dalmaciju pogodila je filoksera, bolest vinove loze, i vinska klauzula austrijske vlasti koja privilegira Italiju kao izvoznika. Slijedi iseljavanje gotovo polovice stanovnika u prekomorske zemlje.
Grana preživljavanja postaje ribarstvo i tvornica Sardina braće Mardešić (1908.). Do Drugog svjetskog rata pet družina s pet mreža potegača litnjih trata lovi srdele na čelu sa svojim parunima. Paruna Luku Poklepovića pamti se po tome što je jednom u mraku u Blacima ulovio 10 000 kg inćuna ili ‘vagun minćunih’. Tu su i braća Labetić (Ante i Niko), kao i Roko Harašić, Jere Žuan Harašić i Jerko Harašić Čare. Riba se prodavala tvornici i u Splitu ili se solila. Svi su arti osti, vrše, kančenice bili u funkciji, a hlapi i jastozi braće Ivcevic čuvali su se pod morem u sanducima.
Zadrugari s mrežama
Nakon Drugog svjetskog rata, 1947.godine, osniva se Ribarska zadruga koja u početku posjeduje 12 brodova (među njima Boljševik, Partizan, Proleter, Hum, Radnik itd.) i još šest leuta i osam svićarica.
Bila je to respektabilna ribarska flota za pedeset zadrugara. Zadruga je proširila teritorij lova, a osim na južnim obalama Brača, ribarilo se uz Hvar i Paklene otoke do Visa i Palagruže. Tvornica je otkupljivala 700 do 800 kg ribe dnevno, a u solani se solilo do 1300 barila srdela godišnje.
Povlačenjem zadrugara u mirovinu inventar se prenosi u poljoprivrednu zadrugu, a kad je ACI Marina pripojila poljoprivrednu zadrugu, gubi se i inventar ribarske zadruge. Među posljednjim samostalnim ribarima ostaju paruni Tuši Harašić, Petar Buzolić Beže i braća Stipan i Petar Buzolić, a danas postoji samo nekolicina privatnika koji se bave dopunskim ribolovom, tako da Milna polako gubi boju i miris ribarskog mjesta koji je trajao gotovo puno stoljeće.
Zadrugari pred zadrugom
