Tmurno proljetno jutro, budim se oko pola 9.
Kao i uvijek prekasno za ribolov, ali nikad nisam ni bio neki ranoranilac.
Kod mene vlada filozofija ako ništa ne ulovim barem mogu reći da sam se naspavao.
Gledam kroz prozor, južina…
Uz jutarnju kavicu gledam prognozu i nautičke karte.
Vanjska strana Pelješca cijela prekrivena udarima valova, nemoguće za podvodni ribolov pa se odlučujem za unutarnju stranu makar ni ona nije puno bolja.
Da li uopće ići ili ostat doma, premišljam se.
Znam da imam i doma posla ali more je jače.
Osim toga, more uvijek pobjeđuje pa odluka pada.
Spremam se, oštrim harpun, navlačim ronilačko odijelo, sjedam u auto i krećem na lokaciju.
Misli mi lutaju, prčkam po mobitelu i pokušavam odabrati glazbu, stavljam nešto melankolično što odgovara ovakvom vremenu.
Vozim kroz divljinu, a na cesti nigdje nikog osim fazana koji svako malo pretrčavaju cestu, kao da mi pokazuju da sam na pravom putu, ili možda na krivom…
Konačno stižem na poštu pa stavljam na sebe olova, uzimam torbu s opremom i krećem malim puteljkom, tek par koraka do obale.
Ulazim u more oko 11 i mislim kako sam debelo zakasnio i kako neću uhvatiti ništa, ali me to zapravo i ne brine.
Valovi udaraju iz smjera jugoistoka i znam da bih, ako krenem niz valove, lako mogao završiti na Hvaru.
Nema veze, malo ću pustit da me nose pa ću se već nekako vratit.
Radim plitku šulju uz obalu u smjeru valova i uz mene prolazi ogromno jato cipala pa uzimam dva iz jednog hitca.
Nakon pola sata opet isto i padaju još dva.
Jugo pojačava i odlučujem se vratit, ali ovaj puta uzvodno u kontra smjeru.
Sporo idem, na nekim mjestima toliko sporo da se moram povlačit rukama o stijene.
– Ma koji me vrag tjerao na ovo? Radi par cipala, a mogao sam lijepo ostat doma i uživati…
Ma nema veze, nije mi prvi put. A imam već i godina. Mogao bih se ostavit ovog sporta ili preći na neku drugu manje zahtjevnu tehniku ribolova, recimo udičarenje… – vrtim malodušno po glavi.
Nakon dva sata jakog i neprekidnog perajanja dolazim blizu lokacije gdje sam ušao u more.
Usput prolazi još jedno jato cipala pa realiziram još jednog.
Umoran, iznemogao i gladan, jedva čekam da izađem.
Jugo malo stišava.
Rezultat ribolova je skroman, ali s obzirom na vrijeme dobro je i to, barem sam se malo razgibao.
Krećem prema vani i dvadesetak metara od obale spazim dvije pirke kako obje gledaju u jednu točku.
Pogledam u tom smjeru gdje i one gledaju i shvatim da ih je još.
Plivam još par metara i uočavam još više pirki, ima ih posvuda, i shvaćam da se nalazim na području od petnaest kvadrata mora ispod kojeg je najmanje 30 pirki.
Znam da tu negdje mora bit hoba, samo gdje?
Vani je oblačno, a more je mutno, vidljivost jako loša.
Nije duboko, ali jedva se vidi dno.
Pretražujem tih 15 kvadrata i ne nalazim ništa.
Možda je neka manja hoba ili rak kosmač…
Ali zašto toliko pirki?
Zaronim i pogledam ispod jedne stijene i ugledam monstruozno veliku sivu masu koja se pokušava uvući još dublje pod stijenu, ali joj ne uspjeva jer je prevelika.
Gledam i ne vjerujem.
U toj mutljavini izgleda kao da su dvije hobe.
Usmjeravam pušku prema toj sivoj masi i ispaljujem harpun u nju.
Ona, probodena harpunom, počinje širiti krakove i tek tada vidim njenu pravu veličinu.
Ogromna je, divim se njenoj veličanstvenosti dok povlačim harpun promjera 8 milimetara prema sebi i prvi put u svom ronilačkom stažu osjećam kako se strijela krivi.
Odižem je od dna a ona ispod sebe drži još par kila kamenja.
Zaranjam, hvatam je rukama i pokušavam s ogromnih pipaka odlijepiti silnu masu kamenja.
Jedva u tome uspijevam i vučem je prema kraju.
Sva sreća da sam blizu obale.
Grabim je objema rukama i zajedno s harpunom je bacam van.
Vadim nož i kratim muke krakatoj nemani.
Gotovo je…
Čistim je i hranim galebove njenim iznutricama.
Vaga je pokazala da je očišćena bila teška 5,3 kilograma.
Zahvaljujem moru na trofeju za pamćenje dok se vraćam doma u Orebić.
