S Paga nam se javio Tvrtko Tupek, podvodni ribolovac koji je napokon ostvario svoj višegodišnji san da može reći ‘hvala ti more’.
Ulovio je Tvrtko puno ribe, ali do toga dana nije imao priliku osjetiti taj užitak opuštenosti i sreće koji donosi kapitalni ulov.
Evo što nam je Tvrtko reko o tom svom podvodnom doživljaju:
– Ronim već, ili možda tek, tri godine, a dugo sam sanjao ovaj trenutak.
Prica kreće prije tri dana. Dolazim kod bratića na Pag u popodnevnim satima i prvi dogovor je da se budimo u 5 i idemo odradit prvi dan kako treba.
U 2 ujutro pije se gemišt na balkonu i planira se gdje se kreće i koja je ruta zarona za predviđena tri sata, a duboko u sebi ne vjerujem da ćemo uopće zaronit.
Ali na kraju ipak jesmo!
U 5 se budimo i u 6 smo već u moru.
Tri porcijašice su tu, fulano ih je barem 7-8, a jedan brancin od cca 2 kilograma ispraćen pogledom kako prolazi s lijeva i kako prilikom okretanja puške dodaje gas. Klasika…
Sutradan ide popodnevni zaron i dvije ribice su opet tu, a fulano ih, sram me reći koliko.
Razmišljam da se šta desilo puški u međuvremenu, jer naravno, problem ne može biti u meni – priča nam Tvrtko.
– I tako dolazi dan treći, iliti u ovom slučaju dan ‘D’.
Dolazimo bratić i ja kod frenda na drugu lokaciju. Frend klasa spearfishera – maska peraje i puška, ali disalica ne smije otić pod vodu.
Bratić i ja lagano strahujemo što ćemo reć ako ulovi više od nas koji smo opremljeni k’o komandosi.
Hodamo od kuće prema moru po kozjim putićima i niz raznorazne stepenice koje više ni nisu stepenice zbog zuba vremena, a torbe s opremom na leđima.
Komentiram na glas da valjda Bog vidi ovu želju i valjda čeka nagrada. Bratić to čuje i kaže:
– Reći ćemo i mi ‘more hvala ti’…
Mijenjamo se za pušku, eto tek toliko da on proba moju, a ja njegovu.
Ribolov kreće sa sedam fulanaca za redom i razmišljam da zamijenimo puške nazad.
Ležim na dnu i dolaze tri strijelke od po tri kile, k’o tri torpeda na mene niotkuda i doslovno mi prva ulazi unutar zone puške, pucam s laktom uz tijelo, naginjem se u stranu, pucam i, pogađate, fulanac.
Izranjan van, skidam sve s neba, ostavljam se ribolova. Iduće ljeto idem u Dolomite, a ne na Jadran! Nikad više neću koristiti maslinovo ulje. – Nastavlja Tvrtko svoju priču.
– Ali… Naravno, uvijek postoji barem jedan ‘ali’.
Ne odustajem, idem još jedan đir.
Desetak minuta kasnije ista ekipa dolazi prema meni i u glavi mislim:
– Ovo je ili novi početak ribolova ili ću objesiti pušku o klin…
Tri strijelke se zalijeću prema meni dok ležim na dnu.
Ja se prepao, doslovno je izgledalo k’o da će se zaletiti u mene.
U zadnji tren skreću i ja pucam, čekam da vidim ‘oće li mulinel krenuti puštati bilo kakav zvuk, kad strijelka krene ko lansirana i mulinel se kreće vrtiti i vrištati. Od odbljeska vidim da je flaks nasred tijela i da nema opcije da nešto pođe po zlu.
Izranjam i vrištim!
Smijem se, zagrcavam se morem i kašljem od sreće! 3,5 kilograma!!!
Bratić AKA Tić dolazi brzo do mene i poučen filmićem s YouTub-a ‘kako lovit tunu od 100+ kila podvodnom puškom’ puca još jednom i osigurava ulov pa se i on upisuje.
Riba ide na nisku i ronim dalje i prvi put proživljavam osjećaj da me baš briga hoću li više išta uloviti dok me ribetina mazi po potkoljenici u perajanju.
Savršen osjećaj!
Izlazimo van na plažu pa zovemo trećeg bratića spearfishera na videocall i vadimo mu mast skrivajući pozadinu iza nas da mu ne otkrijemo poštu, naravno.
Došao je dakle i taj dan da baš od srca, a ne pro forme, kažem:
– More hvala ti, prijatelji spearfisheri zbog kojih sam zavolio ovaj sport i postao u njemu malo bolji od početnika, hvala vam… – ispričao nam je Tvrtko Tupek.
