SURFCASTING

Surfcasting tehnika se rodila na ravnim oceanskim pješčanim plažama, po čijim je zapjenjenim valovima i dobila ime. Naziv dolazi iz engleskog jezika – surf = udaranje mora o obalu, pjena valova i casting = bacanje. Iako se, načelno gledano, u surfcastingu mogu koristiti i umjetne ješke, odnosno varalice, u praksi je uobičajena upotreba klasičnih animalnih ješki. Ribolov surfcasting tehnikom, ili jednostavno surfom, na našoj obali nije toliko zastupljen kao rock fishing, a osnovni razlog te podređenosti je konfiguracija obalnog terena. Naime, tek nekoliko pješčanih plaža i to u vansezonskom vremenu omogućuju surfanje, dok je ostatak naše obale uglavnom vrlo negostoljubiv, prikladniji za lom noge nego za bilo kakvo daleko izbacivanje. Ipak, surfcasting je sve prisutniji, kako u ponudi prodavaonica ribolovnim priborom, tako i u živom ribolovu. Ponajviše ga prakticiraju natjecatelji koji zahvaljujući takvom pristupu s lakoćom pronalaze lovinu na velikim daljinama, no sve se češće viđa i u nenatjecateljskom ribolovu. Razlog tome je povlačenje ribe, prvenstveno zbog stalnog pritiska, izvan granice dometa klasičnih štapova. Na takvim se mjestima riba najčešće nalazi na udaljenostima preko 100 metara. S klasičnim su štapovima bez obzira na snagu, napor i uloženi trud takve daljine najčešće nedostižne, no uz pravu opremu stvar se iz temelja mijenja.