Iz Poreča nam se javio Mateo Popić, podvodni ribolovac s bogatim ronilačkim iskustvom zbog čega je u većini njegovih ribolovnih pohoda lovna zapravo unaprijed određena, ciljana. Ovoga su mu puta na meti bile strijelke no ishod je bio bitno drukčiji od očekivanog. Evo što nam je Mateo ispričao o tom svom nesvakidašnjem doživljaju:

– Dugo sam godina na moru, u ribolovu od malih nogu. To su godine iskustva i deseci tisuća sati provedenih u društvu Velikog plavetnila koje je moju strast i ljubav nagradilo brojnim trofejnim ulovima i bezbrojnim emocijama, kako sretnim tako i tužnim.
No ovo je ipak priča o snu, koji je došao na naplatu ipak sasvim neočekivano i postao stvarnost – priča nam Mateo.
– Uz sve trofeje koje sam ostvario, jedan mi je uporno izmicao – strijelka. Zvuči možda banalno, ali taj predator iz plićaka, takozvana morska piranja, non-stop mi je izmicala. U par navrata sam promašio hitac, u par navrata mi se skinula sa strele ili iz ruke, uglavnom, nikako nisam uspijevao uloviti trofejnu strelku. Lovio sam samo one male, do kile.
A onda sam nedavno dobio poziv:

– Mate dojdi, ima piranja krgano. Ajde da napokon ostvariš i taj ulov koji sanjaš.
Dogovorili smo se da ću doći vrlo rado čim mi posao dozvoli.
O onda sam toga dana napokon završio s poslom i s prijateljem došao na poziciju. Njegovo izvježbano oko traži jata strelki i ubrzo ih i nalazi. Ulazim i more i plivam polako prema jatu. U životu nisam vidio nikad jato od preko 10 strijelki, a ovo šta imam pred sobom je čudo od jata – nastavlja Mateo svoju priču.

– Od uzbuđenja pucam bez razmišljanja, a zbog bistrog mora krivo procjenjujem udaljenost. Velika riba je na streli, mulinel zuji i nakon par minuta natezanja riba se skida.

Razočaran i ljut na sebe i svoju brzopletost, penjem se na barku. Frend pun samopouzdanja me smiruje i govori:

– Ne brini se, ulovit ćeš ju danas!
Pokušavam naći koncentraciju i opustiti se, dok on traži drugo jato. Ubrzo ga nalazi ih i ja sam opet u moru – priča Mateo dalje.

– Scena se ponavlja. Ne smijem opet kiksati. Krenem ponirati na jato, dolaze mi u domet i pucam. Mulinel opet zuji jako, a riba ide u plitko. Umaram ju i vidim da mi nešto ne štima, jedna riba je tu, ali strela nije na dnu. U glavi si mislim:

– Ma nisam valjda dvije pogodio? Ma nema šanse…

Gledam bolje, a na vrhu strele se nekako jedva drži na peru kroz čeljust druga strelka, prava velika riba.

S prvom koju sam gađao sam znao da je pogodak dobar, ali ova bi lako mogla pobjeći.

Zovem frenda koji dolazi s barkom prema meni i čim je stigao grabim tu veću i bacam u barku, a odmah zatim i drugu. U stanju transa sam, vičem, smijem se, grlim prijatelja, adrenalin mi je na 1000… Smijem se, slavimo ulov kao da sam zabio gol na Mundialu. Važemo ih odmah, i vidimo da mala ima 3,6, a velika 3,9 kilograma. Nevjerojatno! Dosta mi je… Skidam odijelo i idemo doma. Svoj san sam ostvario. Hvala ti more, hvala prijatelju Mateu koji je vjerovao u mene – ispričao nam je Mateo Popić.