Pavel Savšek je podvodni ribolovac koji je u jednom od svojih posljednjih podvodnih potraga za lovinom samo slučajno ostao nepovrijeđen.
Pavel se naime susreo s najotrovnijom ribom Mediterana čiji dodir može biti koban, a koju je odbacio tek nakon što su mu mještani rekli da nije za jelo.
Evo što nam je Pavel ispričao o tome:
– Već se više godina bavim podvodnim ribolovom i to je obično aktivnost kojom se najviše bavim kada sam na odmoru.
Tako je bilo i ove godine na Karpatosu.
Prošle sam godine već ulovio nekoliko prekrasnih vatrenih lion- fish riba koje su alohtona i invazivna vrsta u ovom dijelu mora, no ove sam godine u moru susreo novu ribu, napuhaču, koja me iznenadila prije svega svojom veličinom.
Odvezli smo se toga dana rent-a-carom do Agios Nikolaosa, gdje sam se presvukao u ronilačko odijelo, obukao svu potrebnu opremu i zaplivao u tirkiznom moru.
U tom dijelu ima mnogo potopljenih stijena, gromada koje pružaju utočište papigačama koje mještani zovu scaros, srdelama, salpama, ciplima, kirnjama, a nažalost i mnogim lion-fish ribama.
Ove zadnje sam ove godine stavio na listu prioriteta jer su vrlo invazivni i štete autohtonoj ribljoj populaciji – priča nam Pavel.
– I nakon što sam jednog nastrijeljenog lion-fisha postavio ga na peskaport na bovi, otplivao sam do puške koju je struja odnijela nekoliko metara dalje.
Strijela je bila zapela za kamen, tako da su vjetar i kurenat fino napeli luk dok sam pokušavao pripremiti pušku za novi hitac.
I dok sam pripremao pušku Cetu za sljedeći hitac, na rubu vidnog polja sam primijetio prilično veliku ribu koja je mirno plivala oko metar iznad kamenitog dna.
Kad sam se okrenuo prema njoj, vidio sam da se radi o ribi napuhači, također alohtonoj i invazivnoj vrsti ribe.
Bila je velika, baš vrlo velika – nastavlja Pavel svoju priču.
– Njena sivo-zelena prošarana leđa prelazila su u svijetloplavu boju na boku.
Osim toga, lako se prepoznaje po obliku glave i otvorima za disanje jer ova riba nema škržne poklopce.
No ribu sam uspio izgubiti iz vida dok sam se pripremao i napeo pušku.
Stoga sam se polako okrenuo natrag prema bovi koju sam usidrio dobrih 15 metara dalje. Budući da sam lovio u jakoj struji i da je vjetar jako puhao, malo me nosilo.
Lagano sam plivao prema obali i natrag prema bovi, a usput sam se osvrtao ima li još negdje kakve ribe.
I stvarno sam je ugledao. Možda čak istu.
Ovaj put je plivala dobar metar ispod površine i kad me ugledala okrenula se od mene.
Plivala je mirno pa sam je pratio na udaljenosti od 5-6 metara.
A zatim se naglo okrenula i zaplivala prema meni no na neka 3 metra se okrenula bočno da se povuče i tada sam odlučio pucati.
Pogodak je bio u potiljak, malo više. Na brodu nije bila baš divlja i brzo sam je pokupio, a zatim otplivao do obale, gdje sam je konačno smirio.
A prije toga je povratila ogromne količinu odgriženih komada riba, za koje se ispostavilo da su rastrgane i pojedene moje dvije papigače koje sam imao na svom pescaportu.
Kad sam se vratio na obalu, mještani su me gledali sa zanimanjem, a ni moj kolega Grk, koji je upravo išao u ribolov, nije mogao vjerovati kolika je ova riba.
Bilo je dosta fotografiranja i komentiranja kako ta riba nije pogodna za jelo.
Zbog toga sam joj utrpao kamenje u usta i vratio je u morske dubine.
More daje, more uzima.
Pa iako ta riba nije završila na tanjuru, sretan sam zbog tog iskustva – ispričao nam je Pavel Savšek.
