Da li i vi odlažete svoj štap direktno na obalu, ili na komad krpe? I da li vam se struna tada dira podloge, a štap iz takve akcije izlazi potpuno neoštećen? Neki se ribolovci s takvim pitanjima uopće ne zamaraju jer svoje štapove uvijek odlažu siguran nosač visoko iznad oštrih i grubih stijena.

ENGLESKA KREACIJA

Dakle, ribolovci koji čuvaju opremu brinu se za svoje role, štapove i varalice, strune i ostalu opremu na standardan, uobičajen način. Ne lupaju s njima o stijenje, ne ostavljaju ih u garaži ispod starih guma i alata, povremeno čak brišu svoje štapove, role otvaraju i podmazuju, a najlone sklanjaju sa sunca, dok udice drže daleko od vlage i soli…

Za razliku od njih, ribolovci koji jako paze na opremu rade sve to isto samo puno pedantnije i intenzivnije, pri čemu se na jedan od ključnih dijelova pribora pazi s posebnom pažnjom. Kod ove skupine zagriženih ribolovaca štapovi nikada ne dodiruju stijenje, obalu pa ni karoseriju automobila. Štapovi su kod takvih ribolovaca uvijek oslonjeni na mekanu podlogu ili su pak u rukama jer, koliko god bili potencijalno izdržljivi, i najuporniji ribolovci prije ili kasnije svoje štapove moraju negdje odložiti.

Upravo za takve situacije kreirani su nosači štapova, popularni rod-podovi koji mogu imati jednu, tri ili četiri noge, i pritom težiti od stotinjak grama do preko deset kilograma. Naravno da ti nosači nisu izmišljeni da bi poslužili spomenutim pažljivim ribolovcima, no oni to, u okviru svojih pedantnih razmišljanja, tako vole doživljavati, kako kompletan ribolovni asortiman, tako i rod podove.

Nosači za štapove su, dakle, kreirani prvenstveno za stacionarne tehnike lova u kojima se oprema odlaže na obalu te se na taj način čeka griz.

Mada su raznorazni priručni nosači u ribolovu prisutni oduvijek, prvi pravi rod podovi se pojavljuju tek prije nekih tridesetak godina u Engleskoj, kao osnovno pomagalo u lovu šarana.

Od prototipa do danas se pojavilo nebrojeno puno modela s različitim mogućnostima i dodacima pri čemu su neki zbog komplicirane izrade ili montaže naprosto pregaženi jednostavnijim i za sklapanje lakšim modelima.

STABILNOST PRIJE SVEGA

Ako zanemarimo jednostopne ili jednonožne nosače različitih završnih konstrukcija, rod- podovi se mogu podijeliti na dvije osnovne skupine. To su četveronožni rod-podovi i tripodi.

Kao što se i iz naziva može zaključiti, osnovna razlika je u broju nogu, odnosno oslonaca ili uporišta te načina na koji se na njih postavljaju i oslanjaju štapovi.

Četveronožni rod-podovi su u pravilu teži, robusnije konstrukcije, prvenstveno zato jer nakon postavljanja na njih, štapovi ni na koji način ne dodiruju podlogu, što znači da su štapovi s rolama svojom punom dužinom i težinom oslonjeni isključivo na ležišne točke rod-poda. S obzirom na činjenicu da jedan klasičan rod pod-najčešće nosi minimalno tri štapa, jasno je da konstrukcijski mora biti dovoljno stabilan za podnošenje maksimalnog opterećenja na jednoj strani uz maksimalno rasterećenje druge strane, bez prevrtanja, a što je u praksi prilično česta situacija.

Naime, u trenutku ribljeg poteza, ribolovaca će uzimanjem štapa u ruke, rasteretiti rod-pod, ali samo onu stranu sa koje je podigao štap, dovodeći u tom trenutku rod-pod u debalans. Kod nestabilnih rod-podova u tom trenutku dolazi do prevrtanja što za posljedicu može imati i lom opreme, u prvom redu štapova, ali i rola što je noćna mora svakog ozbiljnijeg ribolovca.

No osim što nose štapove i role, rod-podovi često nose i indikatore, kako one obične i priručne tako i one elektronske, skupe koji su u skladu sa svima poznatim Muphyjevim zakonom, posebno skloni padovima lomovima i ozbiljnim oštećenjima, a što je još jedan razlog koji ide u prilog neophodnoj stabilnosti.

Zbog svega toga, kvalitetni rod-podovi u pravilu imaju nisko težište i veliku težinu što je uglavnom dovoljna garancija stabilnosti.

No neki modeli imaju i mogućnost postavljanja štapova u iznimno visoke položaje čime se stabilnost ozbiljno narušava, a što se u slučaju lakših modela rješava dodavanjem utega na kukicu postavljenu u težišnici. Vješanjem nekakvog utega, poput vreće pijeska, kante mora ili običnog kamena, postiže se veća stabilnost i kvalitetnije ‘sidrenje’ rod-poda.

TRI NOGE

Za razliku od rod podova kod kojih se štapovi uopće ne dodiruju s podlogom, kod tripoda su štapovi najčešće svojom bazom oslonjeni o podlogu. Iznimka su surf tripodi kod kojih se pri dnu nožica nalaze utori predviđeni za umetanje baze štapa. Takva je montaža neophodna u ribolovu na oceanskim plažama gdje nerijetko valovi oplakuju postolje tripoda zbog čega štapovi i moraju biti stabilno učvršćeni da ne bi završili u tragu povratnog vala. Naravno, i kod tripoda je sidrenje itekako poželjno pogotovo kad se lovi sistemima kod kojih kočnica role nije do kraja otpuštena.

I na tripodima se mogu koristiti indikatori što je u morskom ribolovu pogotovo u rock-fishingu čest slučaj. Osnovni razlog čestog korištenja je u dimenzijama i težini tripoda koji su u odnosu na klasične rod podove u principu više od dvije trećine lakši, a što je jako važna stavka kada sav teret ribolovac nosi na vlastitim leđima.

Nogice su i kod tripoda i kod većine rod podova po dužini podesive tako da se položaj štapova lako može iznivelirati do željene ravnine odnosno ukošenosti, a što u principu skoro pa u potpunosti nadomještava fleksibilnost rod-podova.

I dok se kod rod-podova kut nagiba štapova postiže podizanjem odnosno spuštanjem prednjih u odnosu na stražnje nosače ili pak zakretanjem cijelog gornjeg nadgrađa, kod tripoda se to postiže jednostavnim izmicanjem ili približavanjem štapova dok se kod postavljanja štapova u vodoravni položaj ipak treba posegnuti za pomoćnim osloncem za stražnji dio štapa kojih u principu na kamenitoj obali nikada ne nedostaje.

POD POVEĆALOM

I rod-podovi i tripodi su posebno pogodni za lov pridnenim tehnikama, pogotovo fermama i to uz pomoć električnih indikatora. Većina modela na dijelu predviđenom za oslonac štapova ima cilindre s unutarnjim navojem u koje se mogu uvidati ili klasični ‘U’ ili ‘V’ nosači za štapove ili pak elektronski indikatori uz koje s onda postavljaju i protutezi u obliku hangera ili swingera. To su zapravo mala otežanja koja se preko posebno konstruiranih štipaljki postavljaju između role i indikatora.

Naime, kod ribljeg poteza u kojem riba udicu odvlači od obale, struna će u izvlačenju pokretati kotačić indikatora koji će davati elektroimpuls alarmu. No ukoliko riba krene prema obali i struna se opusti, bez protuutega, koji u tom slučaju kotačić pokreče u suprotnom smjeru, alarma ne bi ni bilo.

Na kraju ostaje pitanje što odabrati, tripod ili rod-pod, aluminij ili inox, potpuno ili djelomično sklopivu konstrukciju?

Na to pitanje najkvalitetnije odgovara sama tehnika i način ribolova, lovina i teren. Ukoliko se lovi na ravnom terenu do kojeg se može prići automobilom tada si možete priuštiti luksuz teškog i velikog inox rod-poda.

No ukoliko se bavite rock fishingom, u kojem slučaju do pozicije udaljene nekoliko sati hoda sve nosite na leđima, tada je aluminijski tripod svakako prvi izbor.

Isto tako, čak i ako do pozicije stižete automobilom, a bavite se surf-castingom, tada je surferski tripod ono što vam treba.

Ukoliko pak lovite s kakve uređene rive, tada vam i komad daske može poslužiti kao oslonac. Važno je samo da pazite da se osjetljivi blankovi nipošto i nikada ne dodiruju grube kamene površine čime se automatski svrstavate u onu drugu grupu, ribolovac koji jako paze na svoju opremu.

A ako do sada niste obratili pažnju na taj detalj, uzmite povećalo pa pažljivo pogledajte blank svog štapa na mjestu na kojem se najčešće oslanja kada ga odložite na podlogu. Možda zbog onog niza sitnih i naizgled beznačajnih ogrebotina štap u sljedećem zamaranju i neće uspjeti izdržati sve napore kada se na udici nađe vaša riba života, a što je svakako dobar razlog, makar za razmišljanje o nabavci rod-poda ili tripoda.