NOSAČI I ROD PODOVI

Prema jednoj nepisanoj definiciji koja se temelji na odnosu prema opremi i koja je naravno, tek djelomično istinita, postoje dvije vrste ribolovaca. Prva se ne brine o opremi, a druga koristi tripode, rod-podove i ostale nosače za štapove. Naravno, u objema grupama postoje iznimke tako da među onima koji ne koriste nikakve nosače postoje ribolovci koji se predano brinu o opremi i svoj pribor čuvaju od bilo kakvih oštećenja podmećući pod kritične točke dodira s grubom podlogom, krpe, komade stiropora, mekane grančice i slične predmete, u svakom ribolovu iznalazeći priručna rješenja. Isto tako među onima koji u svojoj standardnoj opremi imaju i više tripoda, nađu se oni čiji se štapovi vuku po kamenjaru dok role izgledaju više kao oklopno vozilo iz nekog netom okončanog rata, nego kao dio ribolovnog pribora koji se u principu treba čuvati i paziti barem jednako kao štap i struna. Ipak, unatoč iznimkama i pravilima vezanima uz spomenutu definiciju, činjenica je da se štapovi u nekom trenutku bez obzira na tehniku i disciplinu moraju odložiti i tada nikako nije svejedno gdje i kako se odlažu. Osnovna razlika između tripoda i rod-poda je u broju nogu. Dok tripod, kako mu i naziv kaže ima tri noge, rod-pod ih ima uglavnom četiri. Osim toga zbog takvog stabilnog oslonca moguća je i kompliciranija i bogatija nadgradnja, tako da štapovi na rod-podu uvijek imaju oslonac u dvije točke što im omogućuje da se s podlogom uopće ne dodiruju. Osim toga, većina rod-podova ima mogućnost podešavanja nivoa prednjih i stražnjih oslonaca čime se može postići da štapovi postavljeni u rod-pod budu postavljeni od položaja vrhovima prema dolje, preko položaja paralelnog s površinom mora do položaja u kojem su štapovi vrhovima postavljeni visoko gore, pod vrlo oštrim kutem. No štapove treba odložiti i u ribolovu iz barke pri čemu brodski nosači štapova imaju višestruku primjenu. Tijekom odlaska na poziciju i povratka imaju ulogu transportnog spremišta, u tehnikama u kojima se štap za vrijeme ribolova drži u rukama, za vrijeme ješkanja ili mijenjanja varalice služe kao privremeno odlagalište, dok u panuli i driftingu nose štapove koji love. S obzirom na tehničku izvedbu, nosači mogu biti fiksni ili montažni. Fiksni se najčešće montiraju kao usadne cijevi smještene na krmenom dijelu razme. Na donjem kraju cijevi imaju poprečno provučenu i zavarenu šipku koja je oslonac za križni utor na donjem kraju štapa, dok s gornje strane najčešće imaju gumeno pokrivalo kako bi se spriječio neželjeni ulazak mora i kiše u potpalubne spremnike. Montažni nosači imaju nekoliko verzija od kojih su dvije najčešće. Prva je cjevaste forme i montira se preko stega za rukohvate ili ograde postavljene na rubnim dijelovima krmenog dijela barke ili na hard-topu. Zahvaljujući podesivom sklopu nosač se može postaviti pod željenim kutem u odnosu na smjer kretanja, odnosno linije broda. Druga verzija je otvorenog tipa kod kojeg se štap umeće stražnjim dijelom u prstenasti dio, dok se s prednje strane na udaljenosti od tridesetak centimetara oslanja o ‘U’ oslonac. Oba uporišta su fiksirana na klizaču koji je podesiv, tako da štap u odnosu na morsku površinu može stajati pod različitim kutevima. Cjevasti se nosači izrađuju od inoxa s teflonskim umetkom ili od plastičnih masa. Naravno, pored ovih ‘radnih’ nosača za štapove postoje i brojne varijante nosača koji se montiraju u unutrašnjost broda, a koji služe isključivo za smještaj štapova kada nisu u upotrebi.