Piše: Dino Bajlo

 

Negdje od svibnja ove godine, otkako je zatoplilo, moj sin Niko koji ima tek 5 godina počeo je otvoreno pokazivati želju za odlazak u ribolov sa mnom. Jedva sam suspregnuo svo oduševljenje koje sam osjetio kad sam ga poveo na laku panulu za brancina. Nakon što je ulovio tri iglice i pritom pokazao zavidnu razinu baratanja štapom i rolom, pošli smo na poziciju na kojoj je u mom zadnjem ribolovu radilo nekoliko vrsta, brancin, lica i strijelka. Nakon dva kidanja FC-a, shvativši da od brancina u ovom pohodu neće biti ništa, na sajlu postavljam iglicu i već u prvom prolazu riba udara dok je štap još u holderu. Odmah sam vidio da je na štapu strijelka pa sam štap podigao iz holdera i dao ga mališanu željnom akcije. A što reći? Mislim da mu je srce tuklo 300 otkucaja u minuti. Ali Niko se ne predaje. Dva puta je povikao:

Tata, povuće me u more… – ali mi nije dao da preuzmem štap. Bilo je drž-ne daj, pravi cirkus i smijeh. I tako, malo po malo, dovukao je ribu pod brod i uz moju malu pomoć je podigao na palubu. Riba od dva kila, a srce mu ko kuća!

A u povratku prema kući smo stavili i zadnju iglicu na FC i dobili još jednog brancina za poputninu. To je definitivno bio Nikin dan iz snova…