Ustanoviti da li je fluorokarbon u potpunosti nevidljiv moglo bi se kada bi pod morem mogli vidjeti onako kako vide ribe. Postoji i lakši put no taj zahtjeva dobro poznavanje fizikalno-kemijskih svojstava materijala, matematike i još nekoliko znanstvenih grana. Na kraju još ostaje onaj, nama običnim smrtnicima jedini – vjerovati deklaraciji i učiti po sistemu pokušaja i pogrešaka.

Fluorokarbonske su strune od samog pojavljivanja okružene stanovitom dozom misterioznosti. Njihova nevidljivost, ili vidljivost, stalna su tema brojnih ribarskih rasprava u kojima se ribarski tabori u pravilu dijele na one koji vjeruju u njihovu nevidljivost i one koji vjeruju u njihovu djelomičnu nevidljivost. Pritom, onih koji misle da fluorokarboni nisu nevidljivi zapravo i nema. 

NEVIDLJIVA BOJA

Neoboriva je činjenica da se s nekim fluorokarbonskim strunama postižu nešto bolji rezultati, a s nekim drugima pak nešto lošiji. Skeptici će reći da je to u uskoj vezi s ribolovcem, ribolovnim danom ili poštom, no kada se dogodi da isti ribolovac na istoj pošti i istoga dana loveći dva jednako konstruirana predveza, ali izrađena od fluorokarbona različitih proizvođača ostvari vrlo različite rezultate tada to nikako ne može biti slučajnost. Još ako se takva situacija ponovi više puta za redom…

Nevidljivost fluorokarbonskih struna je u mnogim situacijama upitna stavka. U big game fishingu se puno puta ponovila situacija u kojoj unatoč većem broju tuna pod samim brodom ribolovci uza sav trud i iskustvo ne bi uspijevali dobiti ribu na štap. A onda bi se netko dosjetio i predvez promjera 1,17 milimetara zamijenio sa predvezom promjera 0,91 mm. Gotovo istog trena bi došlo do griza. Naravno, rizik gubitka ribe spuštanjem nosivosti predveza sa 130 libri na 90 je velik, ali ostaje činjenica da je riba ješku ponuđenu na tanjem fluorokarbonskom predvezu prihvatila odmah dok je onu ponuđenu na neznatno debljem predvezu potpuno ignorirala.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da pojedini proizvođači u ponudi imaju i fluorokarbonske strune u boji. Zašto bi se bojalo nešto što je nevidljivo? Zato da bi postalo još nevidljivije? Pitanja neprestano iskaču, a odgovori ne dolaze.

POLOMLJENI KOEFICIJENTI

Prva fluorokarbonska struna na svijetu proizvedena je 1971. godine, a proizveo ju je Seaguar. Buduću da se tvrtka na tom otkriću nije zaustavila već je proces usavršavanja nastavljen, Seaguar svakako možemo smatrati autoritetom na području proizvodnje fluorokarbona.

Jedan od ključnih detalja koje ovaj renomirani brend ističe je činjenica da fluorokarbon, bez obzira na deklarativni postotak nije potpuno nevidljiv. Jedna od osnovnih grešaka je kada se deklarativni podatak ‘100 % fluorokarbon’ tumači kao ‘100 % nevidljiv’.

Nevidljivost fluorokarbona se zasniva na postignutom stupnju koeficijenta loma svjetlosti, odnosno indeksu refrakcije koji bi trebao biti isti kao koeficijent loma svjetlosti vode.

Koliko je to uistinu točno i što to zapravo znači?

Refrakcija je promjena smjera vala do koje dolazi zbog promjene njegove brzine širenja, a što se jasno uočava na površini koja razdvaja dva različita medija u kojima je i brzina vala različita. Budući da se svjetlost širi u valovima, vodena površina je granica na kojoj dolazi do loma svjetlosti. Koeficijent loma svjetlosti je brojčana vrijednost i za prijelaz svjetlosti iz zraka u vodu iznosi 1,33. Koeficijent loma svjetlosti za prijelaz iz zraka u fluorokarbon iznosi 1,42 dok koeficijent loma svjetlosti za prijelaz iz zraka u najlonski monofil iznosi 1,62.

Razlike su očite pri čemu, što je razlika veća, to je veća i vidljivost. Činjenica je da je fluorokarbon svojim koeficijentom loma svjetlosti vrlo blizu koeficijentu loma svjetlosti vode, ali je isto tako činjenica i da nije jednak. To znači da, iako znatno manje vidljiv od klasičnih monofila, fluorokarbon nakon potapanja zapravo nije uistinu nevidljiv.

Istina je i da nitko nije izvršio mjerenja koeficijenta loma svjetlosti za prijelaz iz vode u fluorokarbon, no to zapravo i nije toliko bitna stavka jer zbog blizine brojčanih vrijednosti, fluorokarbon se, s obzirom na prozirnost, oduvijek smatra vrlo sličnim vodenom mediju.

IZLOMLJENA PERCEPCIJA

Sama činjenica da fluorokarbon nije u potpunosti nevidljiv objašnjava većinu onih do maloprije neobjašnjivih situacija. Između ostaloga objašnjava i razlog zbog kojeg pojedini proizvođači bojaju svoje fluorokarbonske strune. No nisu se oni prvi toga dosjetili. Svi se sjećamo starog Damyla i Damylona, struna koje su bile obojane u duginim bojama. Takva obojanost je ribama onemogućavala sagledavanje strune kao cjelovite linije. Sličnom se tehnikom služe i proizvođači najsuvremenije ronilačke opreme. Odijela i peraje obojane segmentiranim različito obojanim uzorcima nakon urona je uistinu teško sagledati kao cjelinu što podvodnim ribolovcima uistinu povećava izglede za kvalitetniji prilaz lovini.

Tako je i sa suvremeno obojanim fluorokarbonima. Takve strune uglavnom nisu potpuno crvene ili zelene već su obojane s prijelazima sa svjetlijeg, gotovo prozirnog dijela, na tamniji.

No pored svega navedenog ne treba zaboraviti da način na koji ribe vide nije u potpunosti istražen. Činjenica da se more ponaša kao svojevrsni filter zbog kojeg se s povećanjem dubine boje postepeno gube, nipošto ne znači da ribe te boje ne vide na svoj način. U prilog tome svakako ide i živo obojano ruho brojnih organizama koji žive na većim dubinama na kojima je nama i našem oku sve jednolično sivo.

VODIK, UGLJIK I FLUORID

U potrazi za kvalitetnim fluorokarbonima ribolovci neprestano pokušavaju iznaći najbolji način za otkrivanje najnevidljivije strune. Jedan od takvih načina kojeg se povremeno može vidjeti u ribomaterijalima je i potapanje fluorokarbonske strune u bocu ispunjenu vodom pri čemu se iz vida ispušta nekoliko važnih činjenica. Takvim gledanjem se gleda kroz tri medija, zrak, staklo i vodu, pri čemu do loma svjetlosti dolazi nekoliko puta. Da bismo na taj način ustanovili nevidljivost između našeg oka i fluorokarbona bi trebalo biti samo more, pri čemu bi naše oči trebale biti baš poput ribljih.

Još jedan od načina na koje se može ustanoviti da li je riječ o pravom fluorokarbonu je pomoću spaljivanja. Dovoljno je plamenom upaljača spaliti kraj strune i prema onome što ostane ustanoviti da li je u pitanju fluorokarbon, hibrid ili običan monofil. Kada je u pitanju fluorokarbonska struna kraj bi trebao biti crn, suho nagoren i mrvičast, dok kod običnog monofila spaljeni kraj ostaje u obliku plastične kapljice, nalik na suzu jasnih rubova.

Fluorokarbon je po kemijskom sastavu složena molekula sastavljena od vodika, ugljika i fluorida, poznata kao PVDF, odnosno Poly-Vinyl-i-Dene-Fluoride i njegova proizvodnja je vrlo složena. Načina da se ustanovi da li je prilikom proizvodnje tehnološki postupak sačuvao sve očekivane karakteristike i da li je komponiranjem nekih drugih sastojaka narušena očekivana kvaliteta, osim vlastitog iskustva po sistemu pokušaja i pogrešaka, nažalost nema. Jedini pouzdani način za odabir kvalitetnog fluorokarbona je pouzdavanje u deklarativna svojstva i renomiranost brenda koji stoji iza proizvoda.

ŽILAVA PREDNOST

S obzirom na činjenicu da fluorokarbon nije u potpunosti nevidljiv, jasno je i da će u praktičnom ribolovu u većini slučajeva bolje proći tanji promjeri nego deblji, pogotovo kada je u pitanju podozriva lovina.

No takvo razmišljanje na površinu izbacuje drugi problem, a to je nosivost.

Jedna od bitnih negativnih karakteristika fluorokarbona je njegova relativno slaba nosivost. Budući krući i manje savitljiv od klasičnih monofila, fluorokarbon na čvorovima relativno slabo drži, odnosno ima smanjenu nosivost. Zato se prilikom vezivanja fluorokarbona i ne mogu koristiti svi čvorovi. Da bi donekle olakšali situaciju kod većine renomiranih proizvođača na pakiranju su istaknuti preporučeni čvorovi. Još jedna mana je ubrzano starenje. Fluorokarbonske strune za razliku od običnih najlonskih monofila, na čvorovima znatno brže stare i pucaju što se donekle može usporiti ispiranjem u slatkoj vodi nakon završetka ribolova.

Ipak, ma koliko krutost fluorokarbona bila mana u vezivanju, toliko je prednost u formiranju predveza. Upravo zahvaljujući toj krutosti, riba nakon što usiše ponuđenu ješku, ne može je ispljunuti tek tako. Pokušaj izbacivanja već usisane ješke u preko 95 posto slučajeva završava samoubadanjem što nije slučaj s klasičnim monofilima. Tome svakako pridonosi rezistentnost fluorokarbona na upijanje vode. Za razliku od monofila, fluorokarbon upija znatno manje vode, što ga čini bitno postojanijim.

NEZAMJENJIVA NEVIDLJIVOST

Pored stopostotnih fluorokarbonskih struna na tržištu možemo naći strune s oznakom fluorocarbon coated. To su hibridne strune kod kojih je jezgra izrađena od klasičnog najlonskog monofila i izvana obložena fluorokarbonskim omotačem. Te su strune nešto nosivije od običnih fluorokarbonskih struna no zato nešto manje nevidljive. Ipak, svoju primjenu nalaze pri lagano zamućenom moru, u noćnom ribolovu, ribolovu na riječnim ušćima ili u lovu riba koje nisu osjetljive na promjer i vidljivost strune.

Ipak, koliko god cjepidlačili  i proizvođači i ribolovci, nedvojbena je činjenica da su od svih suvremenih struna fluorokarbonske strune najbliže nevidljivosti i kao takve nezamjenjive u izradi predveza svih tehnika i disciplina. Usavršavanje tehnoloških procesa izrade stremi ka savršenstvu za što je očiti dokaz Seaguarova dvostruko struktuirana fluorocarbonska struna (DSF) Tatsu koja je dobivena ekstrudiranjem dva 100 postotna fluorokarbona u jednu jedinstvenu cjelinu čime su postignuta izuzetna poboljšanja. Može li bolje od toga? Teško, ali ne i nemoguće. A do nekog novog ostvarenja loviti ćemo s ovim što imamo – s gotovo nevidljivim strunama.