Nedavno je na društvenim mrežama nikao upit:
– Lipi pozdrav. Opet san uvatija cipliće. Najveći primjerci teže 60 grama i dužine su 18 centimetara. Ljuskica između očiju i usta nema, ima iznad očiju i ispod. Gleda san povećalom kako je reka zadnji put Pero Ugarković, ali ja ne vidin na njima nabore. Slika san nešto makro kameron nešto povećalon i makro kameron. Da li se iz ovih podataka može pouzdano reći koja je to vrsta cipla? Molin samo stručne i pristojne odgovore – pitao je Vjekoslav Bakija iz Pakoštana.
Naravno, kako je red i običaj, u komentarima se našlo tek nekoliko suvislih odgovora na pitanje dok je većina komentara bila neumjesna, uglavnom nalik iznimno loše osmišljenom zlobnom humoru. A posebno je zanimljivo da je dobar dio komentara pokazao potpunu neupućenost u poznavanje ribljih vrsta, u ovom slučaju, cipala.
Dakle na slikama iz upita su bile dvije vrste, cipal mržnjak (Liza saliens, Risso, 1810) i cipal zlatac (Liza aurata, Risso, 1810).
Iako u juvenilarnom stadiju ove vrste izgledaju jako slično, nije ih teško razlikovati po nekoliko jasnih i lako vidljivih fizičkih odlika.
Premda i mržnjak može imati zlatasti odsjaj na škržnom zaklopcu, kod zlataca je ta zlatna mrlja uvijek jasno izražena.
Mržnjak za razliku od zlataca ima ljuskice i s gornje strane glave, između očiju i usta, pri čemu se na leđnim ljuskama mržnjaka mogu jasno vidjeti uzdužni utori ili zarezi.
Dok su kod zlataca ljuske glatke s klasičnim pojasevima rasta, kod mržnjaka su ljuske s urezima koji se pružaju od smjera glave prema repu.
No osim očite neupućenosti u nepoznavanje ribljih vrsta, mnogi su komentatori osudili Vjekoslava zbog veličine ulovljene ribe pri čemu su ispustili iz vida način na koji je riba lovljena lova kao i činjenicu da nije korišten nikakav zakonom zabranjen alat.
Osim toga, ni lovina nije u zakonskoj zaštiti tako da ni na tu temu ne bi trebalo biti prigovora.
No ti isti ‘prozivatelji’ su vrlo jasno ukazali na potencijal lovine kritizirajući lov tako malih riba koje kad odrastu mogu proizvesti butargu koja je jako skupa.
Naravno, o moralu i etici ovakvih komentara i komentatora ne vrijedi niti raspravljati.
A Vjekoslav je lovio svoje ciple na jedan tradicionalan i gotovo zaboravljen način.
– Ovi cipli nisu lovljeni nikakvim dinamitom, niti nedozvoljenin mrežama itd…
Lovio sam ih hodajući po plitkom moru u čizmama s naglavnim svjetlom i ručnom mrežicom, lopnarom. Prije se lovilo kaićem, sa svićom bumbetom.
Postoje u okolici i druge vrste cipala kao što su recimo cipli bataši koji dođu u proliće i budu veliki, teški i po nekoliko kila.
Ima ih velikih i u Vranskom jezeru. Ali to nisu ovi.
Ove su naši stari oduvik zvali mražnjaci. Ima ih na dvi sigurne pošte i nisu samo tu kad je mraz, nego san nedavno dozna da ih ima i da su ih lovili i liti.
Uvik su mali, malo veći, i malo manji od ovih.
Na svići su ih ljudi lovili jednim starim ribolovnim alatom koji izgleda ka tupa sablja.
Kad bi naišli na njih, dok su zablješteni svitlon, tukli bi s tom sabljon po njima, a oni bi se ošamutili i isplivali na površinu pa bi ih ribar pokupija lopnaron.
Zaboravia san kako se ta sablja zove, iman jednu negdi u podrumu za ukras.
Nisan nikad lovia s njon, možda je sad i zabranjena – nastavlja Vjekoslav svoju priču.
– A evo još jedan dodatak za one koje zanima, a koji ima i nema veze s mojon objavon, ali možda nekima bude zanimljiv.
Prije je u Pakoštanima bila jedna uvala, zvala se Jaz.
To je bilo, kako san čuja, jedno od četiri prirodna mrjestilišta ribe u Jadranu.
Tu su dolazila u proliće jata velikih orada, brancina, cipala bataša, salpa i drugih riba.
Bila je to plitka pjeskovito-muljevita obala i bilo je u njoj i školjaka kao što su gropi, dagnje i kunjke kopanice.
A bija je i lipi popločani most priko uvale. Blato je bilo ljekovito i more toplo zbog plićine.
Nažalost taj je Jaz nasipavan materijalom od građevinskih iskopa, dok nije na kraju i skroz zatrpan. Danas je tu ogroman parking.
Danas se Jaz može vidjeti samo na starim izbedjelim fotografijama
A ja san eto ispa zločinac jer san par kila ribe koja je uvik mala, uvatija dozvoljenim alatom. Nemojmo onda loviti ni gavune, ni manule, ni srdele ni inćune, ni kozice, ni papaline…
Ka i uvik, puno njih se pravi velikim i poštenim ribarima i stručnjacima i jako im je drago vriđati i omalovažavati, biće time smatraju da su oni veći i bolji – rekao je Vjekoslav Bakija.
Na taj se komentar nadovezao i Pero Ugarković, naš istaknuti stručnjak za podmorje koji je rekao:
– Nasipavanje obale je jedan od najvećih zločina napravljen na Jadranu, koji se nažalost još uvijek događa.
Ta uvala je imala jedinstveni ekosustav koji je imao važnu ulogu u zdravlju mora te vjerojatno nekoliko endemskih vrsta čije je stanište zauvijek nestalo. Pakoštane, kao i ostale jedinice lokalne samouprave tu nisu stali, osim šta je nestala ta uvala, cijelo područje pretvoreno je u šljunčane plaže da bi turistima i budućim kupcima nekretnina, u zoni koja je preko noći postala građevinska, bilo ugodno ući u more.
Ali bez obzira na to šta je učinjeno i šta drugi rade, ako nam je cilj živjeti život po što višim moralnim vrijednostima, treba gledati samo sebe i vrednovati svoje postupke na temelju znanja, u slučaju ribolova to su znanja o biologiji i ekologiji živog svijeta Jadrana – istakao je Pero Ugarković.
Naravno, na kraju ipak ostaje pitanje veličine riba koje je Vjekoslav ulovio.
Premda zakon nigdje izričito ne navodi da su ove dvije vrste, kao i ostale četiri vrste cipala koje nastanjuju naše more u zaštiti, činjenica je da cipli ipak mogu narasti puno veći.
Za informaciju, cipal zlatac može biti dug 59 centimetra i težiti do 1,5 kilograma s tim da u rastu postiže i do 0,20 kilograma godišnje, dok mržnjak može biti dug do 40 centimetara i pritom težiti 3,5 kilograma. Inače mogu doživjeti i više od deset godina.
Prema mišljenju većine gurmanskih autoriteta, od svih cipala mržnjak ima najmanje ukusno meso.
No isto je tako istina da su nam u gotovo svakodnevnoj prehrani i jaja, i pilići, i teletina i odojci, a da janjetinu i ribu iz uzgoja ne spominjemo, tako da je i ovo pitanje vezano uz veličinu ulovljenih cipala na poprilično velikoj etičkoj vagi koja očito ima dvostruka mjerila, sve u skladu s kutem iz kojeg se gleda.
