Kantar u dužinu naraste 60 centimetara, a bude težak do 2,5 kilograma s tim da je prosječna težina najčešće lovljenih primjeraka 0,5 kilograma. Ima zdepasto i donekle nabijeno tijelo s malom glavom i isturenim ustima koja kriju niz poput pilice međusobno spojenih čunjastih zuba.

Boje je tamnosive, sivo-smeđe, do sivo-maslinaste, sa strane sjajne, srebrnkastosive, a prema trbuhu srebrnobijele. Uzduž tijela se protežu zlataste prugice, a okomito široka tamna zasjenjenja.

Ženke su sivkasto-srebrnkasto obojane, a zreli mužjaci u doba mrijesta išarani plavkasto-tirkiznim linijama s karakterističnom grbom. Stareći sve više tamne, poprimajući zelenkasto-plavkasti odsjaj.

Protandrični je hermafrodit, a spolnu transformaciju doživljava s pola kilograma težine. Zbog izrazitih razlika među spolovima, ne tako davno unatrag vjerovalo se da je riječ o dvije različite vrste.

Spolnu zrelost postiže s 21 centimetrom dužine.

Iako ostavlja dojam snažne i potencijalno eksplozivne ribe, zbog relativno malih i nerazvijenih peraja kantar je spor i izrazito loš plivač te je zbog toga prisiljen hraniti se uglavnom samo s dna. Nije izbirljiv i jede sve što pronađe. Drugu ribu uglavnom ne progoni, a nije zabilježeno niti da ima izrazitih prirodnih neprijatelja. Dobro podnosi sužanjstvo i brzo raste te je pogodan za uzgoj.  

RASPROSTRANJENOST I BIOLOŠKE KARAKTERISTIKE

Kantar je rasprostranjen duž cijele Jadranske obale, no najbrojniji je u Zadarskom i Šibenskom akvatoriju, te oko Visa i Lastova. Preferira tvrda kamenita i ljušturasta dna, i to izvan pučinskih rubova otoka, od 5 pa sve do 150 metara dubine.

Bentoska je vrsta i na dnu pronalazi sve što mu treba, od zaklona do hrane. Drugu ribu gotovo nikada ne proganja, a poznato je i da nema izrazitih prirodnih neprijatelja.

Budući relativno neosjetljiv na termoklin, ravnomjerno nastanjuje veći dio padina uključujući i širi pojas podnožja braka.

Uglavnom živi raspršeno, u kolonijama, dok jata formira tek krajem zime i početkom proljeća u vrijeme mrijesta.

S OBALE

Kantara se može loviti tijekom cijele godine, ali kao i sve druge ljuskavke znatno uspješnije u toplim mjesecima, danju i noću podjednako. Nešto slabije se lovi krajem proljeća i krajem jeseni. Voli tiho vrijeme i mirno more s laganim zapadnim vjetrovima.

Udičarski pribor za ribolov kantara u principu je identičan uobičajenom priboru za lov bijele ribe na kamenitom dnu, bez obzira lovili ga s obale ili iz barke.

Pribor za ciljani obalni lov kantara se najčešće slaže s minimalnim ili čak bez ikakvog olovnog opterećenja. Fluorokarbonski predvez promjera 0,25 – 0,30 milimetara, dug oko 2 metra, preko zogulina se spaja s osnovnom strunom, najlonskim monofilom, ne tanjim od 0,35 milimetara. Ovako složen sistem se može izbaciti iz ruke ili pomoću štapa, koji bi trebao biti dug barem 3 metra, vršne akcije, težine izbačaja ne ispod 30 – 60 grama. Rola za ovakav način lova je standardna, veličine 30 ili 40, no najbitnije je da ima pouzdanu kočnicu.

Budući da kantar ima mala usta širina luka udica ne bi trebala prelaziti 15 milimetara. Pritom su modeli s kratkim vratom uvijek ispred klasičnih udica dugog vrata. Osnovni je razlog u lakšem sakrivanju udice u ješki.

POD PJENOM

S takvim se priborom uspješno mogu loviti kantari u proljeće, u procijepima i kanalima poput malih fjordova koje formira more na vanjskim stranama otoka. Idealno je ako na obali postoji kakav zaklon iza kojega se ribolovac može skloniti, te ako je kanal paralelan s obalom.

Kantari često zalaze u takve kanalske procijepe koji u popodnevnim satima budu prekriveni pjenom. Bogato naješkanu udicu širine luka do 15 milimetara valja izbaciti na vanjski rub kanala, tako da je more u naletu vala donese u lovnu zonu. Kantar će tako plasiranu ješku najčešće pokupiti bez oklijevanja i premišljanja. No, ukoliko se u kontriranju ne zakači, najpametnije je odustati od daljnjeg ribolova i potražiti drugo mjesto. Uplašen neuspjelom kontrom ili padanjem s udice, kantar u panici napušta teren i dugo mu se vremena ne vraća.

SLUČAJNI ULOVI

Drugi, znatno popularniji način lova je fermama, no tada ne možemo govoriti o ciljanom, već samo o slučajnom lovu kantara, pri čemu se princip lova i montaže zapravo podudaraju s klasičnim načinom lova na fermu.

Kantar se može uspješno loviti i s montažom kod koje se na kraju predveza nalazi olovnica težine 30 – 60 grama, a nad njom na predvezu dva do tri brka duga 20 – 40 centimetara, promjera do 0,30 milimetara, tehnikom beach ledgering, no i ovdje kao i kod fermi ne možemo govoriti o ciljanom, već samo o usputnom i uglavnom slučajnom ulovu.

IZ BARKE

U ribolovu iz barke, kantara valja potražiti na rubovima brakova i to uvijek na strani koja je u zavjetrini kurenta. Ukoliko je brak dug i linijski položen u smjeru kurenta, tada kantara možemo pokušati loviti na oba ruba. Budući relativno neosjetljiv na termoklin, ravnomjerno nastanjuje veći dio padina uključujući i širi pojas podnožja braka.

Idealan štap za ovakav ribolov je štap dužine 2,7 do 3 metra, teleskopske izvedbe s izmjenjivim vrhovima, akcije 60 do 80 grama, odnosno 80 do 120 grama ako se lovi na dubinama preko 60 metara. Iako su štapovi veće gramaže primjenjivi i na manjim dubinama, s takvim štapovima užitak zamaranja i izvlačenja manjih primjeraka izostaje.

Rola za ovakav ribolov mora biti prvenstveno snažna, s pouzdanom i lako dostupnom kočnicom. Kapacitet role bi trebao biti barem 100 metara 0,40 milimetarske strune.

Najprimjerenija struna za ovakav ribolov je upredenica malog promjera, ne iznad 0,20 milimetara. Predvez je obavezno fluorokarbonski s osnovom promjera 0,30 milimetara i pramama dužine od 40 do 60 centimetara promjera 0,28 milimetara. Najdonja se prama u pravilu uvijek vezuje neposredno iznad olovnice tako da lovi na dnu.

Olovnica se nalazi na kraju osnove predveza, a težinom se kreće od 60 do 100 grama, zavisno od dubine na kojoj lovimo. Idealan oblik je oblik suze jer ne stvara vibracije prilikom izvlačenja.

BRUM I SIDRO

Premda se može loviti i ‘na slijepo’, kantare je uvijek bolje potražiti pomoću sondera. Iako ih nećemo vidjeti kao izdvojene ikonice riba, svi kameniti tereni koji se naglo uzdižu ili padaju su potencijalne pošte za kantara.

Brum je stavka koju bi svakako trebalo ukomponirati u ribolov kantara jer su rezultati tada neusporedivo jači i bolji. U tu svrhu je najbolje koristiti skašene riblje otpatke, glave i iznutrice, te zdrobljene srdele. Takav brum treba škrto, ali kontinuirano i što je moguće diskretnije plasirati na mjesto na kojem se nadamo ulovu. Brumati se može kaveznom hranilicom koja se spušta i povremeno protresa neposredno iznad dna no jednako učinkovita može biti i obična mrežica ispunjena ribljim otpacima, najbolje skašenim ili mljevenim srdelama. Bez obzira za kakav se pristup odlučili, brum je poželjno spustiti na nekom debljem najlonskom monofilu neutralne boje. Naime, spuštanje bruma pomoću konopa je ravno spuštanju ‘plašila’ kakva se koriste u ribolovu nekim mrežnim alatima, od čega riba u pravilu bježi.

Sidriti se treba tako da spušteno sidro ostane daleko od barke. Nakon što dotakne dno, potrebno je otpustiti barem još trećinu dužine dubine. To znači da bi, ako se lovi na dubini od 60 metara, nakon što sidro dotakne dno, bilo idealno otpustiti još 20 metara konopa. To što će se barka vrtjeti na opuštenom, konopu ne bi trebao biti problem, jer kantari nisu ribe koje se slijepo drže zaklona.

JEDE SVE

Kantar je izrazito proždrljiv, pa će pohlepno nasrnuti na sve što mu se učini jestivim, pri čemu uopće nije izbirljiv. S jednakim će tekom progutati kakvu napola raspadnutu školjku kao i krak žive lignje.

Ipak, premda se za ješku može štošta koristiti, najbolje rezultate ćemo postići ako upotrijebimo velikog crva, svježu srdelu, gavuna ili lignju.

Kantar nije riba koja kalkulira oko napada na naješkanu udicu. Napad je odmjeren i beskompromisan. Ukoliko je ješka na udici takva da se može progutati u jednom potezu, čupkanja i natezanja nema.

U principu, s kantarom nije potreban neki veliki oprez prilikom kontriranja. Kontra je uglavnom potrebna kao potvrda već odrađenog kačenja. I inače spor i inertan, kantar ni na udici neće biti drukčiji.

NA PANULU

Osim kančenicom, kantar se vrlo često lovi panulom, i to znatno češće nenamjerno nego ciljano.

U panuli namijenjenoj zubacu i gofu, kantar često bude brži, pa žive lignje na panuli za kratko vrijeme pretvori u beživotnu, nizašto upotrebljivu istrganu krpu. Stoga panulaši često, pored temeljnih udica namijenjenih velikoj ribi, u najduže lovke lignje postavljaju sitnije udice, namijenjene upravo kantarima, koji će kao spori plivači najprije napasti dijelove lignje koji se posljednji vuku.

Te se udice kantaruše vezuju na tanje fluorokarbonske prame, s tim da se na kraju prame nasuprot udici nalazi samo mala omča koja se natakne na lovnu udicu smještenu među kracima lignje, najčešće u ‘piriji’.

U izvlačenju kantar ne pruža znatan otpor. Odaju ga tek karakteristični tvrdi treptaji. U prvih će nekoliko metara pokušati pružiti nekakav otpor, koji će više nalikovati otporu radi čuvanja dostojanstva nego nekom ozbiljnijem pokušaju bijega. Nakon toga će se do površine objesiti kao mrtvi teret, tek povremenim tupim i slabim udarcima odajući svoje prisustvo na udici. Podmetač je od velike pomoći, jer teren na kome se kantari love najčešće nije pogodan za nasukavanje, a i podizanje ribe na suho bez podmetača može rezultirati pucanjem pribora i gubitkom lovine.

NA PIJATU

Iako ima bijelo i tečno meso s pravilno razmještenim kostima, kantar nije posvuda cijenjen. Dapače, na nekim je mjestima vrlo neomiljen jer ga se smatra strvinarom, zbog čega je u narodu i dobio naziv picigamorti. Nasuprot tome, na pojedinim je dijelovima Jadrana, kao npr. na Visu, kao i većina ostale oborite ribe, neobično cijenjen i tražen.

Ipak, bez obzira na stav o kvaliteti kantara u odnosu na ostalu oboritu ribu, svi se slažu da je najukusniji pečen na žaru, a potom u brudetu.