Vertical jigging je tehnika koja je do nas stigla s Dalekog Istoka. Ipak, unatoč silnom marketinškom trudu uvoznika i distributera ribolovne opreme, vertical jigging se nije baš stigao udomaćiti prema očekivanjima. Iako je dobar dio takve neprihvaćenosti posljedica poslovične skepse naših ribolovaca prema ‘novotarijama’, dobar dio problema leži u čistom fizičkom naporu koju ova ribolovna tehnika zahtijeva pri čemu ne možemo ignorirati visoke cijene opreme. Kad još svemu tome dodamo relativno skromne rezultate, dobijamo jako mali broj zaljubljenika u ribolov koji su se spremni baviti vertical jiggingom. A što je zapravo vertical jigging? Najjednostavnije rečeno, to je varaličarenje u okomitom vodenom stupcu. Teška jigg varalica naoružana s jednom ili dvije udice se, uz trzanje štapom i istovremeno okretanje ručice role, izlomljenom linijom udahnutih joj pokreta povlači od dna prema površini. Osnovni preduvjet za uspješan ribolov ovom tehnikom je prisustvo ribe, što se jasno može vidjeti samo kvalitetnim sonarom. Tek kad se locira riba može se pokušati jiggati. Iako temeljno namijenjena lovu zubataca i gofova, vertical jiggingom se vrlo uspješno mogu loviti i palamide, lucevi, veliki šaruni, kao i sve ostale grabljivice. Naravno da je znatno lakše loviti ribe koje se drže jata, što ovu tehniku čini posebno atraktivnom ukoliko se riba uspješno privuče i pod barkom zadrži brumom.

Prema najjednostavnijoj definiciji, inchiku je ribolovna tehnika u kojoj se inchiku varalica pušta da u slobodnom padu padne na dno nakon čega se odiže i vodi tako da kucka po dnu ili pak neposredno iznad dna pri čemu je plovilo iz kojeg se lovi prepušteno kurentu.

Inchiku varalice su metalne varalice čija se težina kreće od 70 pa do 250 grama, pri čemu je najčešće korišten raspon od 80 do 150 grama. Oblik im je riboliko-hidrodinamičan, tako da su s jedne strane konusno sužene, pri čemu, zavisno od proizvođača i dizajnerskog nadahnuća mogu imati jače ili slabije istaknute utore. Inchiku varalice imaju dvije do četiri spojne alkice, odnosno dvije do tri alkice i jedan provrt, što opet zavisi od odabranog modela.

I dok se varalica sa strunom spaja preko alkice na ‘repu’ varalice i to najčešće zogulinom s kopčom, montaža udica je malo kompliciranija.

Korištene udice su assist hook udice povezane na jednom komadu dakrona dužine deset do petnaest centimetara. Na udvojeni dakron se navlači silikonska lignjica i fluo-perla te se cat’s pow čvorom postavlja split ring. Ukoliko varalica ima provrt po sredini tijela tada se umjesto split ringa postavlja solid ring ali tek nakon što se dakron provuče kroz taj provrt i to tako da udice budu s donje strane varalice, a solid ring s gornje. Naravno, ukoliko se spoj ostvaruje preko spojne alkice tada se split ring jednostavnim navlačenjem kači za spojnu alkicu.

 

Tehnika lova klasičnim kabura varalicama je jednostavna. Nakon što varalica dotakne dno preklopnik se na roli zatvara i počinje lagano i sporo namatanje pri čemu suknjica varalice nošena kurentom i našim namatanjem pleše, privlačeći i izazivajući predatore na napad. Ako do napada ne dođe u prvih desetak metara namatanja, varalica se pušta da ponovo padne na dno nakon čega počinje nova runda iste igre.

I premda je ova tehnika ostvarila nešto rezultata od kojih su neki bili uistinu impresivni, s njom naši ribari ipak nisu umrli od sreće. Naime, za razliku od Japanaca, koji mnoge stvari pa tako i ribolov doživljavaju na malo drukčiji način, naši ribari tijekom ribolova imaju puno manje sklonosti meditaciji. Upravo je zato za naše poimanje ribolova klasična kabura poprilično inertna i većini ribolovaca spora i dosadna tehnika. Tek malobrojni pojedinci na more izlaze s isključivo ovim varalicama. Ti malobrojni su uspjeli pronaći smisao, odnosno naći terene na kojima kabura uistinu dobro lovi što je za takve uspješno profilirane ribolovce više nego dovoljan razlog za upotrebu i korištenje ovih neobičnih varalica i same tehnike.

 

Jedna od konstrukcija koja donekle objedinjuje elemente lagane površinske i teške dubinske panule je popularni sabiki ili turska panula koja kao olovno opterećenje koristi olovnicu u obliku torpeda. Osnova sabikija izvedena je od strune promjera do 0,60 milimetara, dok je sam završetak konstruiran od više prama naoružanih udicama s raznobojnim lamelastim čupicama, perjem i perlama. Torpedo se nalazi uvijek na kraju sistema.

Ova je panula namijenjena prvenstveno lokardama, skušama i šarunima, no na njih će se rado zaletjeti i sve druge vrste koje se nađu u lovnom prostoru od 20 do 40 metara dubine gdje se sabiki najčešće povlači, posebno ušate, iglice, lampuge ili lice.