IN MEMORIAM

JOŠKO RADMAN

19. XI 1937. – 25. I 2025.

 

U subotu, 25. siječnja, preminuo je Joško Radman, čovjek čije se ime u ribolovnim krugovima na našem moru oduvijek izgovaralo s posebnim poštovanjem.

Davno je bilo kada sam se prvi puta sreo s tim čovjekom koji je već tada bio ribolovna legenda, a prije gotovo dvadeset godina sam objavio svoj prvi intervju s njim

 

Joško Radman je čovjek koji je cijeli svoj život posvetio moru.
Ribu je počeo loviti prije 83 godine, u vremenu kada nije bilo suvremenih materijala kao danas. Struna je bila od konca za šivanje, a udice su se nabavljale preko prijatelja iz Italije.
Ne treba posebno naglašavati koliku su vrijednost imale te sitnice u očima petogodišnjeg Joška.

– Vidite, u to vrijeme nije bilo veće radosti za mene nego kada bi netko od očevih prijatelja donio paketić udica. A svoje prve ulove sam ostvario u Veloj Luci na Korčuli.
Naravno, nije to bilo ništa kapitalno, ali sam već tada more osjećao kao dio sebe.
Kažem vam, nije ga dovoljno samo voljeti. More treba poštovati i poznavati, a to se može samo ako si doista i dušom i srcem uz njega.
Uz mog oca, koji je tada radio u Lučkoj kapetaniji, to mi nije bilo teško.
Kasnije sam i sam pošao na more i plovio sam punih deset godina, a još sam desetak proveo kao šef kadrovske službe, sve u Tankerskoj plovidbi.
Naravno, cijelo sam vrijeme lovio kada god su mi to obaveze dopuštale.

– Za vas se može reći da živite more, koliko ste u skladu s njim. Vjerojatno imate neka zapažanja i iskustva koja vas izdvajaju od ostalih ribolovaca.

– Pa, teško je o tome reći nešto konkretno. To je više osobni osjećaj.
Kada ćete i na kakav način pristupiti ribolovu, stvar je osobne procjene koja se prvenstveno temelji na iskustvu i stečenom znanju.
Tako primjerice nemam omiljenu tehniku. Volim lov kojega za taj dan odredim.
Ako idem na arbune, toga dana lovim arbune, a ako odredim loviti panulom gofa, tada lovim gofa.
No najčešća i najdraža lovina na tunji, ako tako možemo reći, su mi fratar i arbun.
U panuli su to gof i zubatac, a u noćnom ribolovu ugor i škrpina.
Svojevremeno sam s kraja lovio podlanice, a na panulu i iglice, ušate, šarune, skuše…
Plovkom sam, doduše rijetko, lovio ciple i to prvenstveno stoga jer sam zahvaljujući plovku mogao dalje dobaciti, Znate, ako lovite kruhom, daljina izbačaja je jako važna stvar.
Tako sam lovio u Dugom Ratu gdje su zbog blizine Cetine takvi ribolovi bili izdašni.

–  Jedno od ključnih pitanja koje muče sve ribolovce je kada riba radi? Znate li vi kada radi, a kada ‘ljenčari’?

– Prateći solunarne tablice i rukovodeći se oscilacijama plime i oseke okvirno se može odrediti kada će riba bolje, a kada lošije primati.
Uzmimo evo, na primjer, početak sezone.
U moru ne postoji proljeće i jesen kao na kopnu.
Prijelaz s hladnog na toplo razdoblje zbiva se oko polovine travnja i tada se riba intenzivno počinje hraniti. Suprotna se pojava javlja polovinom studenog kada riba prestaje aktivno tražiti hranu.
Naravno, na određenim pozicijama riba radi cijele godine, ali ipak neusporedivo lošije u hladnom razdoblju.
A upravo polovinom travnja i listopada se javljaju one zbunjujuće polu-plime, dva, pa i više puta dnevno.
Zimi su velike plime izraženije ujutro dok su ljeti izraženije u popodnevnim satima.
Ako na takav način pristupate ribolovu, uz poznavanje pozicija, rezultati nikada ne mogu izostati.

– Kako gledate na nove vrste u Jadranu? Ugrožavaju li one domaće autohtone ribe?

– Riba u Jadran dolazi i odlazi u ciklusima koji još nisu dovoljno istraženi.
Moja iskustva govore da je, evo konkretno, za brojevno stanje gofa i zubaca, pa ako hoćete i za brancina, presudno ono što se zbiva na ušću rijeke Bojane.
Naime, taj je akvatorij izrazito pogodan za mrijest ovih vrsta i zbog kvalitete vode i zbog obilja hrane.
Broj zubataca i gofova zavisi upravo od količine ribe koja će se prolaskom kroz Otrant okupiti u tom akvatoriju. Nakon što se okupe u dovoljno velikom broju, krenut će na sjever i tako putujući doći i do naših krajeva.
Takve se migracije javljaju svakih 7 do 8 godina, a slična je situacija i s tunom.
Ne smijete smetnuti s uma ni činjenicu da se kod riba strah prenosi genetski, a još kada se svemu doda i ljudski faktor…
Uzmimo na primjer Novigradsko more.
Nekada je Novigrad živio od papaline no papalina je odjednom nestala i u Novigradskom je moru više nema.
A razlog je zapravo tako očit.
Izgradnjom RHE Velebit i spajanjem akumulacijskog jezera Štikada sa Zrmanjom, a preko nje i s morem, svi oni pesticidi i otrovi iz zemlje dospjeli su u more.
Nekada se u Masleničkom ždrilu nije moglo vidjeti ni do pet metara dubine, a sada se preko šest mjeseci u godini s mosta može vidjeti dno.
Nestalo je fitoplanktona, za njim i zooplanktona, pa je tako otišla i papalina.
Ali nemojte misliti da se to samo nama događa.
Na Nilu, u Asuanu se svojevremeno zbog prokopavanja kanala dogodio sličan poremećaj no tamo su ribari dobili odštetu.
A što se tiče stranih vrsta, bilo ih je i prije, to je prirodni slijed, evolucija…

– Na tržištu ima nebrojeno vrsta najlona, udica, upredenica, štapova… Kako vi birate pribor i opremu za ribolov?

– Vidite, moje je mišljenje da je 50 posto te ponude samo šminka.
Sljedećih se 25 posto ne koristi kako treba, dok se tek preostalih 25 posto upotrebljava na pravi način.
A tih posljednjih 25 posto zapravo koriste uglavnom naši natjecatelji.
A kad već govorim u postotcima, možemo onda naglasiti i da se 80 posto ulova ostvaruje glavom, a ne priborom.
Davne 1960. godine kompletirao sam najlonske parangale kod kojih je osnova bila 0,50, a picevi 0,30.
Tada su se gotovo rugali takvom pristupu, jer je pravi parangal bio od konopa, a najtanji picevi 0,60 milimetara.
No upravo je takav, inovativan pristup, meni uporno donosio ribu.
Tih sam godina došao u Zadar i sa sobom donio velikog crva.
U to vrijeme nitko ovdje nije znao za njega.
Ja sam ih još kao dječarac lovio na Korčuli, no ovdje je to tada bila novost.
A ja, kao ni sada, ni onda nisam imao tajni.
Rado sam govorio o svojim iskustvima i prenosio znanje svakome tko je pitao ili htio učiti.
Mnogi danas iskusni i priznati panulaši i udičari, bili su moji učenici.
Neki su pored tehnike naučili i dijeliti znanje, no neki su ostali zakopčani i ljubomorno čuvaju i pošte i pribor i tehniku, a to nipošto nije dobro.
Ljudima treba reći i podijeliti svoja iskustva.
Jednom sam prilikom pomogao jednom ribaru s Raba, a posebno je zanimljivo što sam to učinio telefonom.
On mi je pričao o stanju na moru, količini i vrstama sitne ribe, a ja sam mu savjetovao što i kako da napravi i ubrzo je postigao rezultate.
Uspio je uloviti svoje prve palamide.
No ja sam mu ponudio i ‘višu školu’ što je on oduševljeno prihvatio.
Ubrzo je uspio nasukati gofa i zubaca.
Gotovo pune dvije godine smo komunicirali samo telefonom prije nego smo se napokon i upoznali.

– Jeste li kada lovili na slatkoj vodi?

– Samo jednom i to na Vranskom jezeru.
Bilo je to na nekakvoj vojnoj vježbi kada smo nakon ispaljenog projektila vidjeli da su cipli iskočili iz vode.
Naravno, idućeg smo dana jeli ribu.
Da se razumijemo, ja jako cijenim slatkovodni ribolov, posebno mušičarenje, ali me, eto, slatka voda nikada nije privlačila kao more.
Postoji razlika i ja je snažno osjećam.

– Podvodni ribolov?

– Ne, nikada. Kao dječarac sam lovio lukom i strijelom, s onim prvim maskama složenima od zračnica.
Jednom sam prilikom, vjerojatno zbog grubog materijala, povrijedio nos tako da je poteklo i malo krvi. Roditelji su bili prestrašeni.
Ne zaboravite, u to je vrijeme vladala sušica i izgledalo je kao da sam, kako su to onda znali reći, bacio krv.
Uvjerili su me da se ostavim ronjenja i posvetim udici što sam, eto, i učinio.

– Kako gledate na krivolov i policijsku kontrolu?

– Kontrolom sam potpuno nezadovoljan.
Ali ne kontrolom kao djelom, već organizacijom kontrole.
Policija nije tijelo koje se treba boriti protiv takvog kriminala.
Njima je to nametnuto i naravno da onda ni rezultati nisu onakvi kakve očekujemo.
Ne treba nam ni inspektor za naganjanje po terenu.
Pravo rješenje je ribarska straža. Trebalo bi ustanoviti takvu službu koja bi bila isključivo za nadzor na moru. Ljudi koji bi obavljali taj posao prošli bi obuku i kao isključivi terenci bili u kontaktu s policijom.
Kada bi krivolovci i slični kriminalci znali da postoji patrola koja se brine o zaštiti mora i kada bi ih vidjeli dovoljan broj puta, ne bi se upuštali tako olako u kriminalne radnje.

– Imate li za kraj kakav recept? Kako najlakše do ribe?

– Ne, nemam.

Vidite, puno ribiča me pita kako uloviti zubaca, a da još nisu naučili vezati udicu.
Ja im tada kažem:

– Ne možeš na fakultet dok ne završiš osnovnu i srednju školu.
Riba se ne može loviti na preskok.
Najprije treba naučiti loviti malu i običnu ribu da bi se postepeno došlo do one velike, kapitalne.
A za to je dovoljno biti u kontaktu s morem i slušati ga. Ono sve kaže i samo vas vodi.
Naučite slušati more i ono će vam reći kako ćete uloviti ribu.
A ako ni tada ne uspijete, onda dođite po savjet.