Kako i koliko ribe čuju nije tajna. Znanost je to odavno ispitala.
Voda je oko 800 puta gušća od zraka pa se i zvuk u vodi širi 25 puta brže nego u zraku. Sukladno tome je i riblji slušni aparat prilagođen takvom režimu. Budući da bi izrasline poput naših ušiju znatno otežale život u podmorju, Priroda se pobrinula i obdarila ribe receptorima koji su u stanju slušati i čuti sve što se zbiva pod morem i u njegovoj neposrednoj blizini.
Većina je riba opremljena bočnom linijom, svojevrsnim radarom, koji je u stanju primiti i prepoznati većinu vanjskih podražaja. Struktura tog izvanredno osjetljivog organa omogućuje ribama da osjete i najmanje promjene u elektromagnetnom polju i tlaku vode koja ih okružuje. Na taj način uspijevaju plivati i u najdubljem mraku.
Mreža pora koja počinje na bočnoj liniji jednim velikim dijelom završava i na slušnom aparatu koji se kod riba s čeljustima smjestio u stražnjem dijelu lubanje u obliku parnih polukružnih kanala. Budući da je i riblje tijelo većim dijelom sastavljeno od vode, zvuk u trenutku sudara s ribom nastavlja putovati gotovo nesmanjenom brzinom do kostiju lubanje, a potom i do slušnog aparata.
Neke su ribe otišle korak dalje, razvivši posebne koštane nastavke, tzv. Weberove koščice, koje povezuju plivajući mjehur sa slušnim aparatom. Zvuk koji se probije do mjehura, pomoću živca simpaticusa bude pojačan, pa riba tada jasnije može odrediti izvor i prirodu zvučnog impulsa.
Jeste li ikada bili u potpunoj tišini? Negdje u izoliranom prostoru u kome se ne čuje ni vjetar, ni zujanje udaljene ceste ili disanje najbliže osobe? Ako jeste, tada ste zasigurno primijetili neprirodnost situacije. Zvuci koji nas okružuju u svakodnevnom životu su prava buka koju je naš slušni aparat naučio ignorirati. Slična je situacija i u podmorju. Šum koji proizvode valovi na žalu, prolazak brodova, kričanje galeba, ljudski govor ili hod po obali, sve se to pod morem itekako jasno čuje. Kad bi se ribe na sve to uvijek obazirale život bi im se vrlo brzo pretvorio u najgoru moru. Stoga su i one morale razviti nešto što se zove selektivna čujnost.
Nebrojeno sam puta viđao kapitalne brancine kako u lučkim vodama mirno plivaju između brodica s upaljenim motorom ili na samom rubu pretrpanih plaža i s očitom sigurnošću i lakoćom napadaju i uspješno gutaju nekog nesretnog gavuna. Velike ovčice su redoviti gosti na pješčanim igralištima za picigin, a podlanicama uopće ne smeta kada ronioci beru kunjke s morskog dna u njihovoj neposrednoj blizini.
No pogrešno bi bilo misliti da su ribe neosjetljive na zvukove. Naprotiv! Pitanje je samo koje zvukove one ocjenjuju kao potencijalno opasne, a koje kao potencijalni obrok!
Naravno da će ribolovci koji buče, preglasno slušaju tranzistor ili bespotrebno turiraju motore imati manje uspjeha od onih mirnih. Takvi ljudi općenito imaju manje uspjeha i u mnogočemu drugom.
No jednako je tako nemoguće hodati žalom ne uzrokujući male odrone i škripu šljunka. Preporuke ‘stručnjaka’ koji pričaju o bezuvjetno obvezatnom bešumnom hodanju po morskom žalu, vjerojatno se odnose na ninje i slične duhove ribolovaca. Običan smrtnik na takvom terenu nikako ne može hodati bešumno.
Nemoguće je izbjeći zvučni udar prilikom zabacivanje sistema. U nekim je slučajevima takva buka i poželjna.
Cipli će, primjerice, lakše otkriti ješku koja bućne prilikom pada na površinu, nego onu koja sleti poput pera.
U varaličarskom je svijetu slična situacija. Cijele serije wobblera su naoružane čeličnim kuglicama koje buče u maloj rezonantnoj komori.
A kada na povrazu duže vremena nema poteza, poželjno je sistem pokrenuti tako da kuckanjem olovnice proizvede i malo buke što će svakako privući ribe.
No brodski motori, vjetar, valovi i bučni ribolovci nisu jedini izvor zvukova koji se mogu čuti u podmorju.
Tko god je imao priliku uloviti šaruna ili kovača mogao je čuti hroptavo roktanje kojim se ove ribe izvučene na suho glasaju. Naravno, o pravom glasanju poput onoga na koje smo naviknuti u ovom našem suhom okruženju nema niti govora. Ribe nemaju glasnice niti glasove ispuštaju govornim aparatima pa bi možda bilo primjerenije reći samo da proizvode zvuk. No bez obzira kako taj riblji govor nazivali, ostaje činjenica da ribe ni izdaleka nisu nijeme kako se to najčešće misli i govori.
Prvi pisani tragovi o ribljem glasanju dolaze nam iz stare Grčke. Svestrani Aristotel nije mogao ne primijetiti da neke vrste nakon nasukavanja proizvode zvukove, a zabilježio je i navode ribara o glasanju riba pod morem. Zanimljivo je da se njegova tumačenja ovog fenomena u potpunosti podudaraju s objašnjenjima koja donose kasniji znanstvenici, poput humanističkih prirodopisaca XVI stoljeća, Gillesa, Rondeleta, Gesnera, Salviania i drugih.
Premda je suvremena znanost na svjetlo dana iznijela mnoštvo novih detalja vezanih uz riblji govor, ono temeljno tumačenje je od vremena Aristotela ostalo isto.
Otkriće hidrofona je bio revolucionaran pronalazak. No koliko je god njegovo otkriće bilo pozitivno, istovremeno je mnogim znanstvenicima s područja oceanografije i ihtiologije zadalo glavobolju. Naime, dotadašnji stav da je podmorje svijet tišine u kojem nema zvukova, te da su ribe, budući da nemaju govorni aparat, potpuno nijeme, iz temelja je poljuljan a zatim i srušen. Hidrofon je znanstvenicima otkrio nevjerojatno bogat zvučni splet, pravu buku koja vlada u podmorju. Jedan dio tih zvukova i šumova je bio uzrokovan prolaskom brodova, sudaranjem valova, valjanjem kamenja uz obalu, ili ‘prevrtanjem’ dna od strane bentoskih vrsta, no veliki je dio tih zvukova poticao od živog svijeta podmorja. Jedni od prvih zabilježenih zvukova koji se i danas istražuju su pištanja i zviždanja koja proizvode najveći sisavci današnjeg svijeta, kitovi.
Šifrirani jezik sastavljen od piskova i coktanja koriste i pliskavice. Jedan dio tih zvukova je dešifriran (bar tako tvrde), no veliki je dio još uvijek zagonetka.
Znanost se našla pred pitanjem da li su ti zvukovi samo niz neartikuliranih i nasumičnih zvučnih podražaja ili je riječ o smišljenom i svjesnom načinu komunikacije. Ta je dvojba izazvala niz polemika među najistaknutijim znanstvenicima ovog područja. Dok su jedni tvrdili da su u pitanju samo životinjski izljevi emocija koji nemaju ni obrazac ni suvislost, drugi su tvrdili da je ovdje riječ o jeziku koji mi još ne razumijemo. Priznavanje ove druge teorije, koja je danas izrazito zastupljena, govori između ostaloga i u prilog tome da su životinje, poglavito morski sisavci, znatno inteligentniji nego što se to donedavno mislilo.
I premda među njima ima pravih akademika poput dupina, neke su vrste u komunikaciji izrazito siromašne. Tako primjerice lamantini komuniciraju pomicanjem zglobova unutar peraja. To pomicanje proizvodi pucketave zvukove kojima se može izraziti tek nekoliko temeljnih emocija ili stanja.
Morski su sisavci bili prvi korak u istraživanju podmorskog svijeta zvuka. Naravno, temeljni pokretač je bila bliskost s ljudskom vrstom, te mogućnost suradnje na vojnom planu. Danas je cijeli projekt ipak otišao malo dalje i dobio znatno znanstveniju i humaniju svrhu.
Paralelno s istraživanjem pričljivih morskih sisavaca, istraživani su i ostali morski organizmi. Nažalost, većina tek deklarativno, jer je interes za otkrivanjem načina glasovnog komuniciranja ostalih morskih vrsta izrazito manji, pa su i rezultati neusporedivo oskudniji. Većina se rezultata svodi isključivo na konstatiranje da neka riblja vrsta može proizvoditi zvuk.
To zapravo i nije neko čudo jer su takvi projekti skupi dok je materijalna korist takvog otkrića ipak zanemarivo mala.
Kao i sva ostala mora i oceani, ni naše more nije tiho. Pored već spomenutih uobičajenih zvukova koji dolaze od brodova, valova i kotrljanja kamenja sa žala, pod morem se golim uhom može otkriti prisutnost nekih vrsta.
Tako se primjerice kavala, ali i ostale dvije rođake hama i koraf, glasaju u redovnom postupku. Kavala se s površine može čuti i na tridesetak metara dubine kako brunda i bubnji, dok se hame u jatu muklo glasaju kao brodski motori u pogonu. Ronioci i ribari znaju za to i često se koriste tim zvukovnim vodičima da bi došli do lovine.
Ovčica se na plićim terenima može jasno čuti kako dok prebire po dnu mrmlja i mrmori.
Šarun pored mnoštva izvedenih imena nosi i nazive mužikant i hrokavac što ih je dobio zbog hroptavo roktavih zvukova koje ispušta kada se udicom izvuče na suho.
Slično se glasa i kovač, ali i sve ribe iz obitelji triglidae. Tako većina riba iz te razgovorljive obitelji pored osnovnog naziva kokot, nosi i nazive hrokavica, gudin, krkotaljka, krmačica, prasica, rkuja ili svirac.
Sve ove ribe zvukove proizvode kontrakcijama ribljeg mjehura ili jednjaka dok na suhome gutaju zrak i to su zvukovi koje naše grubo uho može čuti. No, pored toga, postoji još cijeli spektar za naše uho nečujnih vibracija koje ribe koriste u komunikaciji. Većina je tih zvukova povezana s bazičnim osjećajima i stanjima kao što su primjerice strah, glad ili produžetak vrste i nikada ne dolaze samo kao zvukovni podražaj, već su uvijek kombinirani s elektromagnetskim pražnjenjima koje uz svjetlosne, odnosno vidne podražaje daju dovoljno preciznih informacija onome tko ih može čuti i protumačiti.
