Malo se tko ne sjeća zadarske ‘kalafonje u kantunu kod Branimira‘. Kanalizacioni otvor je bio na polovici visinske granice plime i oseke tako da je bio tek djelomično sakriven samo za izrazito visokih plima. Za oseke se mogao vidjeti smeđkasti iscjedak kako neprekidno curka i teče, spotičući se u kamen zaostao prilikom salijevanja tog famoznog otvora. Ružno, zar ne? Stoga se netko dosjetio i montirao narančasto plastično koljeno sa otvorom prema dolje, koje je fekalije sada uvodilo direktno u more bez onog gnusnog bućkanja i klokotanja čime je problem napokon bio riješen. Naravno, danas postoji popriličan odmak u odnosu na ono vrijeme. Izgrađeni su i još se grade kolektori koji će, nadam se i u budućnosti uistinu pročišćavati otpadni materijal, a ne ga samo provoditi do dubine i daljine koja se sa obale ne vidi. Provode se brojne eko-akcije i na obali i pod morem čiji rezultati čišćenja redovito iznenade organizatora i izvođača i nedužnu publiku. Plastične boce, vrećice, gume od automobila, odsluženi štednjaci, akumulatori tek su dio otpada koji se u tim akcijama izvlači s dna mora. Lokalna publika je tada najčešće zgranuta jer je očekivala da će se iz mora izvući otpad koji su neodgovorni turisti tijekom ljetovanja bacili u njihovu valu. Da, iz Norveške su vukli traktorsku gumu da bi je bacili usred vale na nekom od otoka… Baš nisko i neodgovorno… A dobro je da se to vidi i zna jer ako pođemo od sebe, i uspijemo nekim slučajem ljubav prema moru i ljepoti čiste i netaknute prirode prenijeti na našu djecu, sva će kalafonja ovog svijeta na kraju pasti i kliznuti istim onim narančastim koljenom u zaborav.