Drhtulja može narasti do 100 centimetara dužine i pritom težiti 3 kilograma. Prosječna težina je ipak znatno manja, te se kreće oko pola kilograma.

Za razliku od ostalih raža kod kojih tijelo ima spljošteno-poligonalni oblik, tijelo je kod drhtulje gotovo potpuno okruglo, tako da zahvaljujući unatrag pomaknutim proširenim grudnim perajama, oblikom podsjeća na gitaru.

Cijelo je tijelo, od vrha gubice pa do kraja repa potpuno glatko. Uz hrskavičavi kostur, glavna odlika ovog reda, pa tako i drhtulje, je izdužen i sužen rep, dok su obje leđne peraje pomaknute sasvim unatrag.

Drhtulja nema poput koštunjača škržne zaklopce već samo kožne otvore koji se nalaze s donje strane tijela, te štrcala (spiraculum), otvore koji se nalaze iza očiju s gornje strane tijela. Nema plivajući mjehur, a usta su kao i kod morskih pasa poprečno postavljena.

Gornja strana tijela je u zavisnosti od terena na kojem živi različite boje, od sive, preko bjelkaste, žućkaste i smeđe do crvenkaste, uvijek mrljasto izmarmorirana, dok je donja strana potpuno svijetla.

ŽIVORODNA VRSTA

Drhtulju nalazimo duž cijelog Jadrana, najčešće u plitkom moru s tim da zalazi i do 200 metara dubine. Izbjegava bočato more, a ulazi i u najzatvorenije uvale. Najbrojnija je na pjeskovito-muljevitom dnu u koja se rado ukapa tako da joj samo oči vire.

Budući da je oblikom tijela i načinom života vezana uz bentos, hrani se uglavnom pridnenim ribama, školjkama, rakovima i glavonošcima.

Drhtulja se razmnožava tijekom cijele godine, nešto intenzivnije tijekom jeseni i zime. Živorodna je vrsta i leže 5 do 10 mladih, dugih do desetak centimetara.

Jedino po čemu se netom okoćene male drhtulje razlikuju od svojih roditelja su žumanjčane kesice koje već nakon nekoliko dana nestaju.

EVOLUCIJSKI SKOK

Malo je riba koje su uspjele razviti tako sofisticirani način napada i obrane poput drhtulje. Premda je elektricitet i elektromagnetska indukcija oduvijek prisutna u ribljem svijetu kao osjetilo i samim time jedan od načina komunikacije, kod drhtulje je priroda otišla, ne korak, već cijeli skok dalje i poklonila joj moćno i strašno oružje kojem duguje i svoje ime. Naime, drhtulja može proizvesti strujni udar jačine i do 300 volti koji koristi da bi omamila plijen, ali i za obranu u slučaju opasnosti.

Tako je i većina narodnih naziva poput trn, trnjevača, tresnavka, trpina ili žigulja u skladu s njenim karakterističnim električnim udarima pri čemu i latinski naziv dolazi istim kanalom, jer glagol torpere znači biti ukočen, protrnuti.

PRIRODNI KONDENZATOR

Drhtulja je bila poznata i starim narodima tako da su, primjerice, Rimljani električnom udaru ove ribe pripisivali iscjeliteljska svojstva. Ljude oboljele od kostobolje spuštali bi u bazen sa drhtuljama. Nakon takvog tretmana oboljelog najvjerojatnije više ne bi boljele kosti jer ih ne bi ni osjećao.

Moćni električni organi ove ribe su sastavljeni od stotinjak šesterokutnih mini-baterija koje čini niz međusobno izoliranih pločica, što zapravo nije ništa drugo doli prirodni kondenzator. Posebno je zanimljivo da drhtulja pored refleksnog pražnjenja može i svjesno djelovati na električne organe i proizvoditi električnu struju kad njoj to odgovara.

Pri oslobađanju drhtulje od udice treba biti vrlo oprezan zbog strujnih udara koji mogu biti vrlo neugodni, a za osobe sa srčanim oboljenjima i opasni. Iako se pri svakom sljedećem pražnjenju intenzitet i snaga smanjuju, ni oni najslabiji udari nisu zanemarivi. Važno je znati da čak i sasvim male drhtulje mogu proizvesti jak strujni udar.

Zanimljivo je da ni ugibanjem drhtulja ne prestaje biti opasna, jer su električni organi još neko vrijeme sposobni zadržavati i pri dodiru oslobađati električnu struju.

OTROVNA KRV

Malo tko drhtulju ciljano lovi. Najviše ih se ulovi pridnenim kočama, parangalima i ostima, podjednako tijekom cijele godine, dok je na kančenici u pravilu slučajni ulov.

Premda sa gastronomskog stajališta nije posebno cijenjena, mnogi je ipak rado jedu. Prilikom čišćenja treba u potpunosti odstraniti nejestive električne organe koji su parni, a koji se nalaze sa obje strane glave, dok zbog otrovne krvi meso treba dobro termički obraditi.

NAJBLIŽA RODBINA

U Jadranu su pored spomenute marmorate, prisutne i prve joj rođake drhtulja mrkulja (Torpedo (Tetronarce) nobiliana, Bonaparte, 1835) koja je za razliku od šarulje jednolično tamna, crvenkastosmeđa do crnoljubičasta i drhtulja kolobarka (Torpedo (Torpedo) torpedo, Linnaeus, 1758) koja na leđima ima tri do pet okruglih modrikastih obrubljenih pjega. Obje se vrste znatno rjeđe lovi od šarulje, zbog čega su i manje poznate, tako da na spomen drhtulje, većina ribara misli upravo na drhtulju šarulju.