Iz Zagreba nam se javio Siniša Arula, podvodni ribolovac koji je uspio nastrijeliti tintarnicu dovoljno veliku za crni rižoto iz snova.
Naravno da sipa nije ulovljena u Zagrebu nego na Kvarneru gdje Siniša često lovi.
Evo kako je to bilo i što se zbilo:
– Podvodnim ribolovom se bavim jako aktivno već desetak godina.
A toga sam dana krenuo ronit ranije ujutro s obale, na svojih nekoliko meni dobro znanih pozicija.
Pojeo sam nešto lagano, popio kavu, pripremio opremu i pravac prema odredištu.
Cilj je bio preroniti jednu dobro mi poznatu dionicu na kojoj poznajem svaki kamen s dosta odmaknutim mikrolokacijama koje zahtijevaju dosta međuperajanja.
Zahtjevno je i treba biti fino odmoran za preroniti sve skupa nekih šest kilometara – priča nam Siniša.
– Na samom početku sam vidio brancine uz kraj, no to su bile sve male ribice.
Zaustavljam se na prvoj mikrolokaciji na kojoj sam prije imao par lijepih ulova.
Odrađujem nekoliko zarona, nalazim dobre zaklone za čeku, no oko mene pustinja, nema validne ribe u blizini.
Nastavljam dalje i tako dolazim do terena gdje treba roniti dublje pa odrađujem nekoliko prekrasnih išuljavanja do termoklina u nadi za kakvim zubacem u dolasku.
Prošlo je već dva i pol sata lova, a ja nisam imao priliku za niti jedan shoot opaliti.
Dolazim tako do svojih najboljih terena u nadi za kakvom oradom.
Možda kakva strijelka naleti, a znao sam i palamide viđati na tim terenima.
Svašta mi kroz glavu prolazi dok roneći gledam hrpe novonastalog smeća pobacanog s brodova – nastavlja Siniša.
– Odlučim napraviti mali odmor u jednoj malenoj uvali usječenoj u stijene, te uzeti malo energetskog napitka, koju fitness čokoladicu i gas dalje.
Odjednom vidim veliki brod koji za sobom vuče prekrasni gumenjak na koji upadaju četiri podvodna ribolovca. Pomišljam, profići, garant.
I dok sam razmišljao kako ribe nema i kako nije to taj dan, već sam bio u laganom okretu prema nazad dok dvojica ribolovaca kreću označeni bovom prema meni, ali odmaknuti od obale oko 30-40 metara.
Promatram ih i mislim si, ‘ajd’ da vidim šta će ovi majstori uspjeti.
Kad ono tip izlazi van s ogromnom škarpinom!
Ja ostajem nekako razočaran jer sam vidio da je i drugu škarpinu izvukao odmah nakon samo četiri -pet zarona.
Niš’, rekoh, zaključak mi je ribe nema, a ovi su profići i krenuli su ronit s lampom po dubokim rupama – priča nam dalje Siniša.
– No ja i dalje ne odustajem, držim se više kraja, a onda najednom ugledam prekrasnu sipu u laganom pokretu.
– Uffff… – reko’.
Velika je, pa brzo nekako uspijevam otpustiti svoj Shadow paranak 105 da ne bih razbio strijelu pošto je dubina bila tek nekih tri metra.
Ona se u jednom trenu umiri, ja napravim lagani zaron par metara dalje od nje i precizno gađam u glavu.
U trenu je pokazala svu svoju snagu i ispljunula oblak crnila oko mene.
Povlačim strijelu i hvatam je malo iza glave, ali s oprezom, da me svojim jakim zubom ne ugrize.
I tek tada shvaćam kolika je zapravo i odmah potežem za nožem.
Skidam je s najlona i divim se veličini.
Doista najveća koju sam vidio.
Ide osmjeh od uha do uha, adrenalin me pere.
Krećem radosno nazad bez opterećenja i traženja ribe. Ako se šta usput ulovi – ulovi se, jer sam već bio umoran.
Po izlasku nisam mogao dočekati trenutak vaganja i kad sam se dohvatio vagice, na moje oduševljenje, pokazala je 1590 grama!
Odmah, sam je očistio i izvadio dragocjenu vrećicu s crnilom kojeg je unatoč onom gustom oblaku koji je ispustila, poprilično ostalo, usudio bih se reći i 100 ml.
Poledio sam je, a idući dan za večeru je poslužen prekrasni crni rižoto gdje je i moja mala kćerkica od dvije i pol godine uživala u tim jedinstvenim okusima.
Preostalo mi je samo zahvaliti se još jednom moru koje je i ovoga puta pokazalo svoju nesebičnost – ispričao nam je Siniša Arula.
