Pronaći ribu zahtijeva stanovitu dozu znanja i vještine, što u pravilu polazi za rukom većini ribolovaca. No pronalazak ribe, koliko god bio bitan detalj, tek je manji dio cijele priče. Malobrojne su vrste, poput kirnji, ugora ili kavala, čvrsto vezane uz stanište tako da se ne udaljavaju od svojih rupa i skrovišta. Većina riba putuje, neke s većom, a neke s manjom oscilacijom s tim da neke poput pelagičkih vrsta uopće nisu vezane za dno već idu tamo gdje ih prazan trbuh vodi. Zadržati takvu ribu u zoni ribolova često nije lagan i jednostavan posao ukoliko se na vrijeme, još prilikom pripreme pribora nije razmišljalo i o toj opciji.
Brum, torilo ili prihrana, najjednostavnije rečeno, mješavina je riblje hrane kojoj je osnovni cilj privući ili u mjestu zadržati ribu koju lovimo. Jedno od osnovnih pravila u pripravljanju bruma kojeg se slijepo treba držati je da brum ribu mora privući i probuditi joj apetit, a pritom je nipošto ne je nahraniti. Sita riba neće posegnuti za našom ješkom, već će to učiniti samo gladna riba probuđenog apetita. Osim toga, riba koja se intenzivno hrani nije tako podozriva i oprezna poput site ili one koja se premišlja da li da otvori usta ili ne.
Receptura za brum ima vjerojatno koliko i ribolovaca no generalno gledano, dvije su osnovne baze. Jedna je vegetarijanska, složena od biljnih, dok je druga, složene od mesnih komponenti. Naravno, prva baza je namijenjena privlačenju biljojednih vrsta poput salpi i cipala, dok je druga pogodna za primamu mesojednih vrsta. Kombiniranjem tih baza dobija se mješavina kojom se zapravo može privući najveći broj vrsta pri čemu se komponente ipak ne mogu slagati bilo kako. Tako na primjer, ako pomiješamo glatko pšenično brašno i skašene srdele, dobiti ćemo privlačan tjestast brum kojim ćemo vrlo uspješno nahraniti ribu koju privučemo, nakon čega će jednako brzo, sita i zadovoljna otići s hranilišta dok će naše udice morati sačekati neku bolju priliku.
Većina morskih brumova temelji se na kombiniranju ribljih otpadaka, no pritom nikako nije svejedno kakve ćemo riblje otpatke i u kakvom stanju utrpati u brum. Otpaci koji su pokvareni teško da će ijednu ribu privući. Čak se i poznati morski strvinari poput ugora, ukoliko nisu baš potpuno očajni, ne hrane raspadnutom i trulom ribom.
Riba koju koristimo za primamu, bilo cijela, bilo u komadima ili skašena, mora biti privlačnog okusa i mirisa. Krv je jedna od provjerenih komponenti, baš kao i riblje brašno koje je u najvećem broju slučajeva dobiveno iz srdela ili haringi.
U komponiranju primame su najdalje otišli slatkovodni ribolovci, točnije engleski šaranaši koji se smatraju inovatorima na području lova velikih slatkovodnih riba temeljem izračuna metaboličkih procesa riba.
Strogo balansiranim doziranjem aminokiselina, raznih atraktora i načinom povezivanja praškastog bruma u smjesu te načina njegovog razgrađivanja nakon što dospije u vodu, kod riba se apetit budi uistinu impresivnim tempom, čak i kada su potpuno site.
Takav je pristup svakako bio dobra odskočna daska i inspiracija za brojne morske inačice. U većini bolje opskrbljenih ribomaterijala nije teško pronaći temeljne brašnaste baze za formiranje bruma po vlastitoj recepturi. Pritom vas ne treba brinuti što je na fotografiji s omota babuška, šaran ili deverika. Poanta je u načinu na koji se ovo vezivno brašno veže, odnosno razgrađuje.
U takvo se brašno bez oklijevanja mogu dodati skašene srdele, salamura slanih srdela, sir ili kakva druga komponenta, a u zavisnosti od postignute gustoće možemo formirati tekući ili pak čvrsti brum od kojeg se mogu formirati kugle koje onda nije teško izbaciti u lovno područje.
Naravno pritom treba voditi računa o smjeru kurenta, dubini i jačini vjetra i valova, kako bi naša primama pala upravo na željeno mjesto.
Trenutak, tempo i količina kojim se brum treba izbacivati stvar je individualnog pristupa i trenutne situacija. Ukoliko je riba prisutna u lovnoj zoni i prihvaća ponuđenu ješku, izlišno je u more bacati bilo kakav brum. Nasuprot tome, ako ribe nema brumati treba odmah, baš kao i u situaciji kada je riba grizla pa više ne grize. Najdelikatnija je situacija kada riba grize ali nevoljko. Tada je brumanje rizično i to iz dva osnovna razloga – lako može otjerati neodlučnu ribu, ali je nasuprot tome, isto tako može s ono malo hranjivih komponenti nahraniti i potpuno joj zatvoriti apetit.
Stoga je u takvim situacijama idealno koristiti nevidljive brumove, takozvane atraktore ili dipove.
To su u pravilu tekućine, dobro zatvorene u malim teglicama širokog grla ili pak u bočicama opremljenim kapaljkama ili malim kistovima. Temeljna baza većine atraktora i dipova su aminokiseline i feromoni koji bude želju za hranjenjem i kada je riba sita. Izbor mirisa i okusa je ograničen samo maštom proizvođača i platežnom moći ribolovca, no najčešće se koriste tri temeljna okusa: srdela, rak i hobotnica. Ješku je dovoljno premazati kapljicom dvije ili je naprosto umočiti u bočicu (engl. dip = umočiti) i čudo će se početi događati. Naravno, mnogi se ribolovci u ovom slučaju pitaju gdje je granica između običnog ribolova u kojem se nadmudrujemo s ribom i znanstvene fantastike koja sama graniči s ribljom samoposlugom.
Brumanje iz barke, bez obzira kakav brum koristili i kakvu ribu primamljivali, uvijek je jednostavno. U principu se koriste dva načina. Kod prvoga se brum jednostavno prospe ili baci u more što će u zavisnosti od gustoće i težine bruma ribu privlačiti na površini ili bliže dnu. Naravno da ovakav način funkcionira samo na manjim dubinama. Za brumanje na većim dubinama brum je potrebno potopiti što se najčešće radi pomoću prikladne mrežaste vreće ispunjene brumom koja se spušta u lovnu zonu ili na samostalnom konopcu ili pak na sidrenom konopu. U posljednjem slučaju treba izračunati udaljenost bruma od barke i dna uračunavajući brzinu i intenzitet kurenta.
Katkada sastav bruma uopće ne mora imati veze s ribom. Tako je za uspješan ribolov bugava, ali i svih girovki dovoljno povremeno u more izbaciti šaku-dvije pijeska koji će u tonjenju svjetlucati, a što je za ove ribe itekako jak i dobar okidač.
No za razliku od brumanja iz barke, brumanje s obale može biti vrlo komplicirano. Kada se bruma na malim udaljenostima ili pod nogama, kakav je slučaj primjerice kod lova cipala s okomito ozidanih lučkih obala, tada je brumanje zapravo vrlo slično brumanju iz barke. No ako se treba brumati na udaljenosti od trideset i više metara, tada većina ribolovaca bespomoćno sliježe ramenima i odustaje od nemoguće misije. No zapravo je i to izvodivo, čak i bez neke velike pripreme.
Način prihranjivanja na većini daljinama u obalnom ribolovu su u svojoj potrazi za kapitalnim primjercima otkrili i usavršili slatkovodni ribolovci.
Praćka je jedan od najčešćih alata kojim se kuglice bruma mogu ispucati na priličnu udaljenost. Naravno, brum mora biti dovoljno kompaktan da bi izdržao sile kojima je izložen tijekom praćkanja.
Jednako dalekometna je i ‘kobra’, karakteristično savijena i na vrhu šire otvorena cijev, temeljno namijenjena izbacivanju kuglica, tzv. boilia, no isto tako i svega ostalog, pa i bruma, ukoliko isti oblikom i veličinom može proći kroz otvor cijevi.
Pored ova dva dalekometna pomagala, vrlo je popularna i raketa. To je aerodinamično oblikovan valjak zatvoren s jednog kraja koji se ispunjen brumom izbacuje u lovnu zonu. nakon što padne na površinu mora, raketa se okreće i prosipa brumasti sadržaj. Za rad s ovakvim pomagalo je potreban ekstremno jak i izdržljiv pribor jer ispunjena raketa može težiti i blizu pola kilograma
Najskuplja verzija alata za brumanje je mali brodić na daljinsko upravljanje s dometom od preko 300 metara. Takav brodić zapravo više nalikuje na malo modificiranu kutiju za cipele s pomičnim stranicama. Nakon što se to neobično plovilo nakrcano brumom dovede na željenu poziciju, pomoću daljinskih komandi mu se obore stranice, dok poluge izdignuvši palubu baš kao kod kiper kamiona, prosipaju sadržaj ravno u more. Naravno, za ovakav manevar more treba biti vrlo mirno, a ribolovac poprilično ‘dobrostojeći’ jer su takva minijaturna plovila često skuplja od cjelokupne ribolovne opreme.
Brumanje pomoću hranilica je također vrlo efikasan način prihranjivanja na većim daljinama. Mada su oblici hranilica i načini montaža brojni, princip lova je uvijek jednak. Hranilica se ispuni brumom koji je ujedno i opterećenje na sistemu te se sistem jednostavno zabaci na željenu daljinu. Naravno da se s takvim opterećenjem ne mogu dosegnuti surf izbačaji, ali se bez nekih većih poteškoća može vrlo uspješno loviti na daljinama do, pa i preko 50 metara.
Iako se ovakav način lova može prakticirati sa klasičnim surf ili carp štapovima puno je praktičnije koristiti feeder modele koji su temeljno kreirani upravo za ovakav način lova (engl. feed = hraniti).
Hranilice se po načinu montaže, baš kao i olovnice, mogu podijeliti na dvije osnovne grupe: fiksne i klizne. Fiksne se sa sistemom spajaju najčešće preko karabina dok se klizne montiraju kao i klizna olova neposredno iznad spojnog zogulina.
Bez obzira na izvedbu, pune se na isti način pri čemu je za ispunu najpraktičnije koristiti brum u koji je dodano brašnasto vezivo koje će brum učiniti kompaktnim i dovoljno ljepljivim da ne ispadne iz hranilice već u zabačaju ili odmah nakon što potone. Isto tako bi, brum korišten na ovaj način, mora imati vrlo nisku energetsku vrijednost kako ne bi nahranio ribe i postigao kontraefekt.
Brumanje u obalnom ribolovu na višednevnoj razini je praktično ukoliko smo sigurni u odabranu poziciju. Tada se više mrežastih vreća, opterećenih težim kamenjem i ispunjenih brumom, plivajući ili pomoću barke, može postaviti polukružno oko lovne zone, na udaljenosti nešto većoj od krajnjeg dometa izbačaja. Te su brum-vreće na površini povezane sa plutačama koje nam jasno govore o položaju mreža s brumom. Iako ovakav način brumanja može polučiti izvrsne rezultate, katkada može imati i kontraefekt. Naime, konopci koji vezuju vreće na dnu s plutačama na površini mogu odbiti ribu, dok je i kačenje istog tog konopa prilikom zamaranja lovine jednako lako moguće.
Mnogi se ribolovci uopće ne trude brumati već koriste prirodna, mada bi bolje bilo reći već postojeća hranilišta poput gradskih luka ili kanalizacijskih izvora. Ne treba posebno naglašavati koliko je ribolov na takvim mjestima potencijalno opasan po zdravlje, da ne spominjemo estetsku stranu ribolovnog doživljaja.
No na mjestima na kojima nema takvih zagađenja, kao što je primjerice vanjska strana naših pučinskih otoka, brum u obalnom ribolovu u najvećem broju slučajeva neće ni trebati. Sitna riba koja je većoj ribi u pravilu indikator dobre spize, vaše će udice u kratkom vremenu pronaći i nesmiljenom žestinom nasrnuti na njih. U zavisnosti od kvalitete ješke i sistema ješkanja, ta će ješka možda izdržati i dočekati usta za koja je i postavljena na udicu. Ali to je pak zasebna tema o kojoj će svakako još biti riječi.
