Malo je ribolovaca koji su bez oklijevanja spremni otkriti i podijeliti svoje ribolovne trikove i načine razmišljanja koji ih čine uspješnijima od ostalih. Jedan od takvih rijetkih je i podvodni ribolovac Ivica Smolić kojeg u ribarskim krugovima zovu i Ive Sukošanac ili Ive Brancin. Postavili smo mu nekoliko pitanja na koja je Ive spremno i bez oklijevanja odgovorio.

ČEKANJE NA RAMPI

– Ive, kako je sve počelo? Otkada roniš?

– Moji prvi ‘koraci’ bavljenja podvodnim ribolovom sežu još od dječjih dana kad smo se svi okušavali u plićaku s lukom i strijelom izrađenima od kišobrana. Upornost koje nije nikada nedostajalo zahtijevala je sve duži ostanak u moru što je u nekoj točki rezultiralo ozbiljnijim ulaganjem u opremu, ali i nadograđivanjem vlastitih fizičkih granica koje je trebalo ‘samouko’ pomaknuti
Moji prvi susreti s velikim oradama koje su nakon naganjanja, naravno, uspješno pobjegle, nagnale su me na razmišljanje. Je li uopće moguće nasamariti tako veliku, mudru, opreznu i brzu ribu?

Postepeno sam stjecao znanje i jednako postepeno ulagao u opremu, ali je sve to išlo jako sporo tako da su mi najveće ribe i dalje ostale nedostižne.

U Sukošanu je postojala rampa gdje su kolege podvodni ribolovci iz Zadra i okolice spuštali svoje gumenjake u more i gdje sam napokon mogao vidjeti kako to izgleda imati profi-opremu i sve ono nešto više što taj ekstremni sport zahtijeva i nudi. Strpljivo sam znao čekati cijeli dan da se vrate, da vidim što su ulovili. A lovili su takve oborite kapitalne ribe za koje sam mislio da i ne postoje.

Neprespavane noći prepune razmišljanja o tome kako nasamariti takve ribe odvele su me skalu više. Nije bilo druge, trebalo je kupiti pravu opremu, ali to je i koštalo. Sjećam se da sam cijele sezone morao brati trešnje kako bi mi mater kupila sve što mi je trebalo.

Moje prvo odijelo Omer, crno s fudrom iznutra, i Omer puška sedamdesetpetica priuštili su mi napokon prve prave ulove brancina i orada. Od tada do dana današnjeg neprestano ulažem u opremu i pratim trendove na tržištu.

POTVRDA USPJEHA

– U tvom su stažu pale i neke nagrade, priznanja… Koliko su zapravo velike ribe koje ti loviš?

– Mogu se pohvaliti da sam u ovih 25 godina bavljenja podvodnim ribolovom uspio nadmašiti one ribe koje sam kradom kao dijete gledao kako ih iskrcavaju iz gumenjaka na sukošanskoj rampi. Uspio sam doživjeti radost stavljanja takvih i još većih trofeja na portapeš.

Bilo je tu najviše brancina i orada od kojih je najveći ulovljen prošlu godinu težio 10,60 kilograma. Za taj sam ulov dobio i nagradu u natječaju za Najulov Zadarskog lista, dok sam 2017. godine u istom natječaju osvojio i nagradu za Naj-oradu koja je težila 6,40 kilograma.

Nisu mi strane ni lice ni gofi, ni sva ostala riba koja je na meti podvodnih ribolovca našeg mora, od kojih imam od svake vrste svoje trofeje.

Naravno da je za sve to dobrim dijelom zaslužna i oprema. Tako trenutno koristim kompletnu opremu za podvodni ribolov DIVE IN, od odijela za ljeto, odijela za zimu, fudrana i liscio, preko karbonskih peraja do Skenalina njihove puške. No glavna puška u mojoj ruci za miran i pravi šut je puška našeg zadarskog meštra, nadaleko poznatog Nevena Grubelića s rukohvatom izrađenim po mom otisku ruke uz sve ostale performanse po mojoj želji, naziva Gladiator Manga.

ČEKA PRIJE SVEGA

– Koliko je ronjenje opasno?

– Podvodni ribolov se svrstava u ekstremne sportove što se najčešće povezuje s opasnostima koje donosi sam uron kao ulazak u drugi medij. No ja podvodni ribolov smatram ekstremnim zato jer od mene zahtjeva ekstremnu pronicljivost, oprez, trenutne reakcije u susretu s ribom, kao i poznavanja životnih navika lovine. Naravno, tu su i pravilna procjena dubine, načina lova, birane tehnike…

Meni najdraža tehnika lova je oduvijek bila i ostala čeka, bilo za brancina ili oradu. Princip lova je jednostavan. Potrebno je zaroniti u lovnu zonu i tamo se umiriti, pretvoriti se u kamen ili dno i čekati da riba nakon prvog straha od mog urona, ponovo nastavi prolaziti i dolaziti na puškomet. Premda može zvučati jednostavno, čekanje pod morem katkada zna trajati cijelu vječnost pri čemu treba cijelo vrijeme biti svjestan proteklog vremena i granica koje se nikada ne smiju prijeći.

SLUČAJNE POŠTE I BRUM

– Kako tražiš svoju ribu? Uđeš naprosto u more i ‘napamet’ zaroniš ili postoji nekakav protokol, neka posebna tehnika?

– Premda brancina prati glas jako lukave i inteligentne ribe koju nije lako nasamariti, često je laka lovina, ponajviše radi svoje radoznalosti.

Iako literatura navodi da se brancini najčešće love oko prosinca kad se dolaze mrijestiti u kraj, meni nije strano loviti brancine tokom cijele godine. Tako sam zapravo najviše vremena posvetio baš razrađivanju taktike za lov brancina, jer je on u konačnici san svakog podvodnog ribolovca. Puno je tu detalja koji su presudni za lov pravog kapitalca, s tim da je po meni ključni faktor teren na kojem ga se traži.

Tako sam jednom pretražujući teren u studenom, kad je more bilo bistro, imao sreću i sasvim slučajno s površine uočio sjenu, na karte neucrtane, potopljene koče. Tu sam naišao na takve ribe koje većina podvodnih ribolovaca može samo sanjati. Na toj sam pošti pogodio dosta ribe odozgo što bi ribu trenutno ‘smirilo’, a što sam uspio i snimiti i postaviti na svoj You tube kanal.

Kad radim čeku za brancina vodim računa o plimi i mjesečevim mijenama. Da budem siguran da ulov neće izostati povećavam uspjeh brumanjem srdelom, uz otprije napravljen zaklon. Naravno poznavanje puške i svih njenih performansi garancija je dobre procjene s koje daljine mogu uputiti šut. Dosta puta sam u samom poniranju na od prije ciljanu točku, znao naići na brancine koji lebde u pola dna mora, i gađati ribu vertikalno što nije niti malo lako, ali provjereno, ne i neuspješno.

Druga glavna lovina mi je orada i za nju sam potrošio vremena i vremena ispod površine pokušavajući naći način da joj doskočim. Za nju sam razradio posebnu tehniku. Na terenu gdje lovim, na četiri točke koje se mirisno i okusno praktički dodiruju, postavljam brum te radim podrone s razmacima od dvije minute ispod površine, i šest minuta na površini. To mi se pokazalo vrlo uspješnim. Riba privučena hranom postaje manje oprezna. Hrana je tren njezinog neopreza koji koristim za hitac. Na tu sam tehniku u jednom danu znao na portapeš okačiti i po nekoliko orada.

Glavni sastojak bruma je dagnja, i to u grumenu tako da orada može birati koju će uzeti. Kada se okreće oko postavljene luče dagnji tada je tren šuta.

KLJUČNI DETALJI

– Kako izgleda sami uron? Radiš li neku fizičku pripremu?

– Jako je bitno rastegnuti pluća i napraviti par probnih urona na neki lišo teren da se tijelo privikne, i da se postigne nivo rada sa dužim ostankom ispod površine. Tek kada su svi parametri poklopljeni, i oprema, i fizička sprema, i balans olova prikladan za dubinu, slijedi uron.

A onaj osjećaj neizvjesnosti dok zaranjaš, što te dolje čeka i s kakvim se ulovom sve možeš susresti…

Na prvom mjestu mora biti smirenost i koncetracija, jer bilo kakvo nepotrebno neželjeno uzbuđenje podižu adrenalin i ubrzano troše kisik u krvi. No pored toga to uzbuđenje i riba osjeti, a što je za ribolov, naravno, loše. Ta neophodna smirenost i samouvjerenost se stječu postepeno godinama.

Dakle, neposredno pred uron ide ventiliranje na površini nakon čega se lagano kreće prema lovnoj točki. Namještanje je uvijek isto, bez puno buke i micanja. Sam dodir s dnom mora biti ublažen jer se ne smije dignuti mulj ili pijesak da se ne oda prisustvo. Slijedi završno izjednačavanje tlaka preko nosa do bubnjića i tada kreće kvalitetna čeka.

Prvih dvadesetak sekundi uvijek prođe brzo i tek nakon toga riba počinje prilaziti, najprije manja, pa onda veća. Treba imati u vidu da se veća riba neće nikada nasamariti ako se gađa prva koja dolazi.

Potrebno je ostati smiren i pričekati da se jasno vidi kakva sve riba dolazi jer će samo na taj način doći nepreplašena i opuštena, i veća riba.

SAMO SMIRENO

– Kako uopće izgleda tvoj susret s ribom? Koliko se vremena ima za hitac? Jesu li u pitanju djelići sekunde ili se ipak ima malo vremena?

– Kada se uoče siluete ribe koje prilaze, ne treba paničariti. Pušku je potrebno lagano usmjeriti prema očekivanoj putanji ribe i odabrati najveću. Okida se onoga trena kada se riba okreće i pokazuje sve svoje proporcije u punom sjaju. To je ključan trenutak i tada je najsigurnije odapeti sulicu. Hitac treba biti precizan da se velika riba ne bi skinula sa sulice.

Izron mora također biti smiren. Izjednačavanje tlaka je najjednostavnije odraditi upuhivanjem zraka kroz nos u masku tako da se može izranjati bez nekih kontrakcija.

A kada se na površini sve stabilizira, napokon slijedi onaj najveći gušt podvodnog ribolova – povlačenje ribe prema sebi. U tim se trenucima u glavi važe i procjenjuje kilaža ribe.

Važno je znati da je riba, tek kad se stavi na portapeš, sigurno ulovljena zbog čega je uvijek treba, kad se privuče k sebi, odmah umiriti nožem ili iglom kroz škrge u glavu. Tek se tada može reči da su čeka i lov uspješno odrađeni.

VJEČNI ŽIVOT

– Kako slažeš svoja iskustva? Vodiš li kakav dnevnik?

– Ronim tokom cijele godine, i u stalnom sam kontaktu s morem te pratim sve što se tiče

meteoroloških promjena pokušavajući to povezati s ponašanjem lovine pod morem.

Stalno vodim evidenciju što se iz godine u godinu lovilo i događalo.

Bilo je tu svakakvih dogodovština, od toga da su nas izvlačili vatrogasci kad smo u Velebitu zaglavili s autom, pa do kurenta koji nas je razdvojio kod turanjskog groblja nakon čega smo se tražili osam sati oko otočića u krug. A jednom se u povratku doma po buri s poklopcem od pente pajalo more da se brod ne potopi, da ne spominjem zadnje propele koje šibaju pored bove dok roniš na braku.

Meni je more pružilo nezaboravne trenutke u kojima sam u potpunosti i bez rezerve uživao svakim djelićem svoga bića.

Često bi se moji ribolovni pohodi okončavali u konobi uz prijatelje i fešte od ribe, pisme i vina gdje bi se razmjenjivala iskustvo i dogodovštine sa mora.

Eto, to je ono zbog čega je u najkraćim crtama ovaj ekstremni sport meni toliko poseban.

I za kraj, mogu samo citirati Julesa Vernea: – More je vječni pokret i ljubav, vječni život.