Brancina prati glas lukave ribe no mnogi ih ribolovci unatoč tome uspješno ciljano love. A njihova tajna i nije neka velika tajna jer je smo riječ o dobrom poznavanju životnih navika lovine. Ipak, neke situacije često ostanu neobjašnjene.

Pred vama su četiri kratke priče o brancinima od kojih tri objašnjavaju zašto brancini mogu narasti do kapitalnih dimenzija dok zadnja pokazuje koliko prednost može imati ribolovac koji svoju lovinu dobro poznaje. Dakle, krenimo redom…

1 – PREPOZNAO OSTI

Prije više od 30 godina, pri vrhu zadarskog lukobrana Đige, mogao se vidjeti oveći brancin kako patrolira uza stijene. Barkajoli su ga gotovo doticali veslima, a ovaj nije pokazivao nikakve znakove uznemirenosti. A onda je netko donio osti i prije nego ih je stigao umočiti u more, brancin je zaronio i netragom nestao da se više nikada nije pojavio u toj zoni.

2 – GRIZ DO RUBA UDICE

Loveći kraj Tribnja u Podvelebitskom kanalu, odlučio sam inspiriran primjerom susjednog ribolovca sam zabaciti fermu za brancina. Bio sam lijen montirati dvije udice, pa sam predvez naoružao samo jednom ovećom Ownericom. Srdelu sam ispucao na nekih petnaestak metara od obale i pustio da kurenat napinje najlon. Budući da se u idućih pola sata ništa nije dogodilo, odlučio sam provjeriti stanje na udici. Namotavajući, osjećao sam beživotni otpor duboko potonule ješke. Iznenađenje je nastupilo kada je srdela dospjela u krug svjetla. Uslijedio je pljusak repa po površini, a brancin od nekih tri kilograma, a vjerojatno i više, samo je zaronio, čak i ne previše panično. Srdela je bila pregrižena neposredno uz onu jedinu udicu. Brancin ju je očito cijelo vrijeme držao u zubima plivajući prema meni brzinom kojom sam namotavao najlon. Okrenuo se tek kada je postalo očito da vidimo jedan drugoga.

3 – BRANCINI NA SAT

Prije dosta vremena je jedan moj prijatelj, inače rodom Hvaranin, lovio na punti Kobiljaka na otoku Ugljanu. Lovio je na dnu, s ovećim olovnicama, na velikog crva. Budući da naselje nije bilo daleko, a nije bilo ni tako rano, iza leđa je imao malu skupinu publike. Uslijedili su savjeti i pitanja. Kad je rekao da čeka brancine, samo su se nasmijali i upitali ga koliko ih je do sada ulovio. Pogledao je na sat i u šali rekao:

– Još nije osam. Sad će oni… Za par minuta…

U osam se začulo zvono s kampanela i prvi štap je oživio. Izvukao je brancina. I ne samo to. U iduća dva sata je izvukao još deset takvih, ukupno jedanaest komada, na mjestu na kojem godinama prije toga nije ulovljen brancin.

4 – SILUETA NIJE ISTA

Jednom sam prilikom u Svitloj vali na otoku Ugljanu, u rano jutro primijetio brancina kako lovi uz samu obalu. Jeo sam sendvič i iz radoznalosti bacio komadić kruha u more. Brancin ga je bez ikakvog premišljanja trenutno progutao. Sjeo sam i spustio noge u more nastavljajući bacati komadiće kruha koje je brancin gutao, doslovno meni pod nogama. To je bila provokacija.

Okrenuo sam se i bez ustajanja uzeo štap koje mi je bio za leđima. U trenutku kada se štap nadvio nad more, brancin je nestao. Više ga se nigdje nije moglo vidjeti. Očito je da postoji razlika između siluete ribiča sa i bez štapa, i očito je da ih je ovaj brancin dobro razlikovao.