Arbun može maksimalno narasti do 60 centimetara dužine i težiti 3,3 kilograma. Ipak, takvi su primjerci rijetkost. Prosječna težina arbuna iznosi tek 0,10 kilograma. Tipične je crvenkaste boje, koja u zavisnosti od terena na kojem obitava varira od blijedosivkasto-rumenkaste do jasno crvene. Neposredno nakon što se izvuče iz mora, bude poprečno tamnije isprugan s brojnim azurnoplavim točkicama. S trbušne je strane srebrno bijele boje. Ima krupniju glavu s velikim okom i relativno velikim ustima. Kao i većina riba iz obitelji ljuskavki, i arbun ima bočno spljošteno tijelo pokriveno ljuskama, s istaknutom bočnom linijom. Peraje su mu skladno raspoređene i solidno razvijene, što ga čini dobrim plivačem, ali samo na kratke staze. Naime, unatoč dobrim plivačkim predispozicijama, arbun je tipična bentoska vrsta svim životnim navikama vezan uz dno.

Arbuna možemo naći duž cijele obale nad ljušturasto-pjeskovitim dnima na dubinama od 10 pa sve do 180 metara. Osim na ravnom dnu, čest je na padinama brakova gdje se mogu naći i veća jata.

Voli kanalska mora pri čemu mu niži salinitet nije prepreka. Najjača lovišta se nalaze po svim zaljevima Istre, posebno oko Rovinja, sa sjeverne strane rta Planke, uz otoke Olib, Maun i Silbu, oko Zadra i Šibenika te uz sjeverne obale Pelješca.

Arbun je protandrični dvospolac. Prve dvije i pol do tri godine je mužjak kada nakon dosegnutih 17 centimetara dužine transformacijom mijenja spol i postaje ženka. Spolno je zreo s dosegnutih 13 do 14 centimetara dužine. Mrijesti se od kraja proljeća do sredine ljeta, pri čemu su oplođena jaja, unatoč činjenici da je bentoska vrsta, prepuštena pelagijalu.

Arbun se najbolje lovi danju, i to u toplijem dijelu godine, kada ga možemo naći na manjim dubinama.

Iako se može loviti raznim alatima, najdinamičniji i najuzbudljiviji je lov kančenicom, bilo iz ruke ili pomoću štapa.

Kod ribolova iz ruke osnovna struna bi trebala biti promjera od 0,60 do 0,70 milimetara, bez memorije, tako da se prilikom slaganja na pajole ili podnicu barke ne mrsi. Ipak, većina ‘tradicionalista’ je unatoč većem riziku mršenja sklonija krućim i žilavijim strunama, i to prvenstveno zbog manje istezljivosti koja je kod pravovremenog kontriranja od presudnog značaja.

Kod ribolova štapom za manje dubine, do tridesetak metara, koristi se najlonski monofil promjera do 0,35 milimetara, dok je za veće dubine primjerenija upredenica manjeg promjera, 0,18 do 0,20 milimetara. Idealan je štap dužine od 3,6 do 4 metra, akcije 60 do 80 grama, s izmjenjivim višebojnim vrhovima. Rola bi trebala biti srednje velika, težinom usklađena sa štapom. U prosjeku su u ovakvom ribolovu najkorišteniji modeli kod kojih kalem može primiti 100 metara 0,40 milimetarske strune.

Predvez se slaže od fluorokarbonske osnove promjera 0,35 do 0,40 milimetara s tri fluorokarbonske prame promjera 0,26 do 0,30 milimetara, dužine od 25 do 50 centimetara. U principu, što je riba opreznija i što teže prima ponuđenu ješku, prame trebaju biti duže i tanje. Udice trebaju biti širine luka od 10 do 15 milimetara. Sam tip udice nije strogo određen, no većina ribolovaca koristi jače, kovane udice kraćeg vrata koje s lakoćom podnose i veća naprezanja.

Prame se na osnovu postavljaju tako da se ni u tonjenju ni u podizanju međusobno ne dotiču. Najdonja se prama s osnovom spaja neposredno iznad olovnice, tako da nakon spuštanja sistema leži na dnu.

Težina olovnog tega se u zavisnosti od dubine kreće od 50 do 110 grama, s tim da olovnica u ovakvom ribolovu mora biti upadljivih boja. Ukoliko lovimo do trideset metara dubine, crvena će boja biti najbolji izbor. Ako je lovna dubina od četrdeset do pedeset metara, žuta će boja biti primjerenija, dok je za veće dubine najbolja bijela. Naime, more se ponaša kao svjetlosni filter, tako da se s povećanjem dubine svjetlosni spektar smanjuje. Prva boja koja u tom filtriranju nestaje je upravo crvena koja i kod najprozirnijeg mora na četrdeset metara postaje jednolično siva, pa je izmjena boja olovnica u zavisnosti od lovne dubine vrlo opravdana.

Arbun je prvenstveno mesojed, tako da i ješku treba uskladiti s tom činjenicom. Iako će rado napasti sve morske animalne ješke, najradije i najpohlepnije jede dagnju. Naravno, dagnja mora biti svježa i u komadu. U ribolovu arbuna, gotovo više nego i u jednom drugom ribolovu, vrijedi ona stara: mala ješka – mala riba, velika ješka – velika riba.

Ukoliko su dagnje male, ne treba oklijevati staviti dvije na udicu. Ješka mora u potpunosti pokriti udicu i ne mora uopće biti savršeno naješkana. Dapače, ako koja resica ili komadić šlampavo visi, to je ribi samo dodatni poticaj.

Uvezivanje silikonskim koncem je potrebno samo ukoliko na dnu ima previše sitne ribe koja ješku razbuca i učini je neupotrebljivom.

Uz dagnju po kvaliteti stoji odmah i veliki crv, baš kao i svi rakovi samci, gambori i kozice. Važno je napomenuti da arbuni s različitih terena jedu različitu ješku. Tako je primjerice oko Istre najcjenjeniji gambor i rak samac, oko Zadra dagnje, dok je prema jugu najlovnija kozica i samac.

Griz arbuna koji ne oklijeva je tipičan i prepoznatljiv. To je najčešće jasan i snažan udarac nakon kojega odmah slijedi još nekoliko jednako energičnih udara. Kontra najčešće i nije potrebna jer se uglavnom radi o samoubadanju.

No puno se češće događa da takvi tipični grizevi izostaju, a umjesto njih dobijamo nešto vrlo neodređeno i atipično.

Ti se grizevi očituju kao sitni i kratki, ali uvijek odlučni trzaji

nakon kojih slijedi poduža stanka. Najveća greška koju tada možemo napraviti je kontriranje ili lagano povlačenje sistema radi provokacije griza. U trenutku kada osjetimo taj prvi stidljivi griz, sistem treba popustiti. Strunu, koja je do toga trenutka bila napeta, treba popustiti i iz role, po potrebi izvući metar-dva strune, ne dozvoljavajući da se olovnica na dnu pomiče. Naime, kurenti i vjetar brod neprestano pomiču, što za sobom neizostavno povlači i pomicanje sistema na dnu.

Ukoliko se situacija sa stidljivim grizom ponovi, strunu treba odmah dodatno popustiti.

 

Pravi trenutak za kontru ćemo lako prepoznati. Griz koji slijedi nije više stidljiv, neodlučan i jedan, već snažan, užurban i uzastopan. To je trenutak kad je arbun do kraja progutao udicu i pokušava je se osloboditi. Kontra treba biti duga i snažna, ali istovremeno meka i elastična jer se najčešće radi samo o potvrdi kačenja.

Iako se riba uglavnom dobije nakon drugog popuštanja, ponekad je potrebno popustiti i sedam-osam metara strune da bi ostvarili kvalitetno kačenje.

Na ovaj se način u pravilu love krupniji primjerci, pri čemu je, ako je jato aktivno, kačenje dvije ili tri ribe istovremeno vrlo česta situacija.

Arbun je snažna i borbena riba koja se i na površini bori nesmanjenim žarom, tako da je pouzdana kočnica na roli važan detalj, dok je podmetač obavezan, pogotovo kod krupnijih ulova.

I premda većina ribolovaca arbune lovi na ravnom dnu, mnogi ih traže, nalaze i uspješno love po brakovima. A arbune na braku nije teško naći. Brak treba brodom proći ‘uzvodno’ i s udicama u moru prepustiti se kurentu. Prvi griz koji uslijedi je najčešće griz prvih arbuna s ruba jata. Odmah se treba vratiti uz kurenat, i ako se situacija sa grizom ponovi, tada dvojbe nema. Mjesto na kojem je bio prvi griz treba proći tridesetak metara uz kurenat i polako spustiti sidro.

Nakon što se barka usidrila, sisteme treba spustiti neposredno pod brod u razini s krmom. Ako je sve kako treba, griz bi trebao uslijediti odmah. Ako griz izostane, tada treba pokušati sisteme izbaciti malo dalje od broda, niz kurenat, pa se po potrebi na konopcu pustiti niz kurenat deset do dvadeset metara.

U toplijem se dijelu godine arbuni na brakovima često sele zajedno sa suncem. U zoru i rano jutro zadržavaju se na najvišim dijelovima braka, da bi se kako dan raste i sunce se podiže selili prema dubljem moru, u pravilu niz kurenat.

Arbuni u zoru napadaju bez oklijevanja, tako da će griz u to vrijeme u većini slučajeva donijeti ribu bez potrebe za kontrom.

Osim kančenicom arbune mnogi love i parangalima koji se konstrukcijski ne razlikuju od klasičnih parangala za bijelu ribu. Ti se parangali najčešće polažu u podnožjima brakova ili na rubovima stalnih kurenata. I dok se ljeti takvi parangali tope na dubinama do tridesetak metara, zimi ih je zavisno od lokacije potrebno položiti na nešto veće dubine, sedamdeset, pa i više metara.

Arbuni na parangalima najčešće do podizanja parangala uginu i to prvenstveno zbog svog temperamenta. Naime, na udici se arbun otima dokle god ima snage, tako da, ukoliko parangal nije podignut u nekom kraćem roku, zakačene arbune ćemo izvući, ako ne uginule, a ono izuzetno iscrpljene.