Napisao: Vladimir Stakić
Foto: Predrag Radovanović i Vladimir Stakić
Prvomajske praznike provedene u Orahovcu, u Boki Kotorskoj, tek par kilometara od Kotora, prijatelj Predrag Radovanović – Preža i ja iskoristili smo, između ostalog, za dva večernja ribolova iz kajaka u trajanju od po nekoliko sati koja su za nas kontinentalne ribolovce, s malim iskustvom u morskom ribolovu, od kojih bi se zapravo moje sasvim precizno opisati kao ‘gotovo nikakvo’, bila izuzetno zanimljiva i zabavna.
Iako isprva nisam ozbiljno razmišljao o pravljenju ovog priloga, nakon konsultacija s nekoliko kolega koji se u ovaj posao odlično razumiju i s par drugara koji vole da love na moru pa im je svaka informacija dobrodošla, ipak sam se odlučio da to što smo radili u kratkim crtama opišem, i to ponajprije zato da bih ohrabrio brojne slatkovodne ribolovce koji se ustežu da ponesu pribor na more i zabace dok su na odmoru, pa da se i sami okušaju u lovu morskih riba kada im se za to ukaže prilika.
Odluka da lovimo po mraku nije bila samo posljedica činjenice da je moj domaćin preko dana imao dosta obiteljskih obaveza i poslova oko kuće, već i na njegovim ranijim iskustvima s ovog terena i zasnovanog uvjerenja da ćemo relativno kratko vrijeme koje nam je bilo na raspolaganju najbolje iskoristiti ako budemo lovili pod ‘modernim feralom’, tj. uz upotrebu u more potopljene neonske lampe sa zelenim svjetlom, koja se napaja iz male akumulatorske baterije.
Ta se sprava kod dalekoistočnih internet trgovaca može kupiti po cijeni tek nešto većoj od dvadesetak eura, dok se baterija naravno, kupuje odvojeno).
Ovaj potopivi feral ima isti efekt kao i tradicionalna ‘svića’ jer to svjetlo, naime, u velikom broju privlači sitnu ribu, za kojom dolazi i krupnija, koja se tom sitnurijom intenzivno hrani.
Lovili smo iz dva kajaka koja smo povezali konopcima, a koja je po slabom vjetru u mjestu držao tek jedan olovni teg od jednog kilograma, a svjetlo je bilo spušteno s boka jednog od kajaka, na dubinu od tri metra, na poziciji na kojoj je dubina mora oko 25 metara.
Inćuni su se pojavljivali veoma brzo nakon paljenja svjetla i svo vrijeme kružili oko njega, a nekih pola sata kasnije za njima je stiglo i jato šaruna, prosječne težine između nekih 120 i 200 grama.
Čim bismo vidjeli te ribe, prestajali su naši pokušaji da na kombinaciju skosavice vezane pola metra iznad peškafonda spuštenu skoro do dna ispod osvijetljene zone, uhvatimo neku lignju.
Inače nam je taj sistem u dvije večeri donio ukupno dva uhvaćena glavonošca uz jedno spadanje što je nama bilo sasvim dovoljno da čvrsto odlučimo da se na jesen, ako bude prilike, time malo ozbiljnije pozabavimo.
Stara je istina da ribolovac koji malo zna često tegli jako puno, a još češće i previše pribora.
Ja sam ovog puta ponio, bez pretjerivanja, 7-8 kilograma raznih silikonaca, wobblera, pilkera, površinaca, udica, jig glava, bombardi i koječega drugog, u dvije do vrha pune povelike torbe.
A pred polazak kući sam bukvalno sve varalice na koje sam imao ulov stavio u jednu jedinu kutijicu dimenzija 8 x 2,5 x 2,5 centimetra, koja bi mi, dakle, i da ništa drugo nisam imao, bila sasvim dovoljna da se istinski nauživam u ovom ribolovnom izletu u prelijepoj Boki Kotorskoj.
Inače smo obojica za lov šaruna koristili ultra light varaličarce.
Preža je lovio s četvorodijelnim Zeck Troy štapom od 1,9 metara, težine bacanja 1-7 grama, a ja na sjajni Gamakatsu AJ Master težine bacanja 0,4 -5 grama i dužine 2,28 metara, a što je otprilike maksimalna dužina koju bih preporučio za lov bilo koje ribe iz kajaka ma kojom varaličarskom tehnikom.
Sistem je bio krajnje jednostavan.
Na mašinicama veličine 2000 po Shimanu imali smo namotane upredene strune promjera 0,07 milimetara na koju se nastavljao oko 1,5 metara dug predvez od fluorokarbona promjera 0,16 milimetara, na čijem je kraju bila mala kopča.
Na tu kopču smo obje večeri najprije kačili džigove s olovnim glavama težine 2 ili 3 grama na udicama veličine 4 na koje smo naticali razne shadove duge od 4 do 6 centimetara koliki su otprilike bili i inćuni kojima su se šaruni hranili pred našim očima.
A kada bi i nama i malim agresivnim grabljivcima silikonci malo dosadili prelazili smo na 3 do 5 grama teške micro-jigove, uglavnom oblika legendarnog Major Craft Jig Para, na koje je takođe bilo mnogo akcije.
Obje vrste varalica su nam manje udaraca i ulova donosile u zoni najjačeg svijetla nego tamo gdje je svjetlo bilo malo slabije, ili nekoliko metara dublje od ‘ferala’ ili desetak metara od kajaka.
Efikasno je bilo i trzuckanje varalica praktički u mjestu, drhtavim pokretima zgloba šake u kojoj držimo štap i privlačenje s povremenim pauzama, kako iz dubine od 7-8 metara do 2-3 metra, tako i s daljine, a na 1-2 m ispod površine.
Zanimljivo je da bi skoro svaka varalica, vrlo brzo nakon prvog spuštanja odnosno zabačaja donijela nekoliko udaraca, da bi poslije nekoliko minuta šaruni prestali da se zanimaju za nju.
Čim bi stavili neku drugu ili čak i istu samo u drugom dekoru, ponovo bi bilo akcije.
Jedina dva izuzetka su bili Keitech Easy Shiner i Shad Impact od 5 centimetara u prirodnim dekorima, koji su cijelo vrijeme ribama bili jednako zanimljivi.
Uzgred, zanimljivo je da tri dekora od kojih sam dosta očekivao nisu bili ni izbliza onoliko efikasni koliko sam se nadao.
Mali shadovi s ružičastim i ljubičastim leđima donijeli su mi obje večeri poneku ribu, a sedefasto bijeli, od kojeg sam očekivao ‘rastur’ nisam siguran ni da sam ‘upisao’.
Inače, prve večeri smo tako stajali da su mi kajaci zaklanjali svjetlo, pa nisam mogao vidjeti zabačenu varalicu dok je ne bih sasvim privukao.
Zato sam lovio ‘na osjećaj’, tj. na brojanje sekundi proteklih od pada varalice u more do prvog udarca tijekom njenog tonjenja, trudeći se da u sljedećim zabačajima što duže držim mamac u tom sloju vodenog stupa.
Kada bi udarci ‘presušili’ skraćivao sam ili produživao vrijeme tonjenja, tj. mijenjao dubinu, dok ponovo ne nađem ribu.
Druge večeri sam skoro cijelo vrijeme gledao varalicu i vidio većinu napada, što je bilo vrlo zabavno.
Zato sam, kasnije, mladim kolegama u jednoj Viber grupi, koji su raspravljali o modernim varalicama namijenjenim za ‘drndanje’ ispred nosa grabljivice koju vidimo na sonaru s Livescoop tehnologijom, rekao da je podvodno svjetlo istovremeno sirotinjska i superiorna verzija najmodernijih sonara, jer ne samo da nam za 30-40 eura omogućuje da vidimo i svoju varalicu, i ribe, i trenutak kada one uzimaju, već nam, za razliku od Livescoopa na kom potencijalnu lovinu samo vidimo, ovaj istu i privlači.
Ali preciznosti radi moram napomenuti da je pecanje na slijepo’ i ‘na viđeno’ bilo u mom slučaju gotovo jednako uspješno.
Obje večeri sam se jednako nauživao i ulovio po dvadesetak šaruna, baš isto kao i moj prijatelj koji je obje večeri cijelo vrijeme gledao svoje varalice i šarune koji se na njih munjevito zalijeću.
A u jednom trenutku smo greškom na 7-8 sekundi isključili jako zeleno podvodno svjetlo, što je izazvalo veliko komešanje među ribama koje su bile oko naših kajaka.
U mrklom mraku smo po bućkanju na površini mogli da zaključimo da se šaruni zalijeću na gavune i inćune koji su pokušavali da se spase iskakanjem iz mora.
Kasnije sam u svom kajaku našao desetak tih ribica, što mi je dalo ideju da sledeći put u nekom momentu namjerno ugasimo svjetlo i onda spustimo u more meredov sa sitnim okcima, pa probamo da tako uhvatimo nešto te sitne ribe, koje bismo onda kačili ili na džig udicu ili na á volo sistem, dakle samo s udicom, bez otežanja, i lovili na njih, što bi teoretski trebalo biti neusporedivo efikasnije od varaličarenja.
